Mali Kalnik

ostatci utvrde, XIV. st.

Mali Kalnik, srednjovjekovna i novovjekovna utvrda na južnim padinama Kalnika, 2 km sjeveroistočno od Gornje Rijeke. U dokumentima se toponim Mali Kalnik prvi put spominje 1248. kao naziv posjeda u sastavu Kalničke, odnosno Kalničko-križevačke županije, a kao utvrda 1326. u naslovu kraljevskoga kaštelana Benedikta (castellanus de Minori Kemluk), odnosno 1334 (castri minores Kemluk). Pod vlašću kraljevskih kaštelana Mali Kalnik bio je do 1319, uz prekid početkom XIV. st., kada se kao njegov gospodar kratko spominje zagrebački biskup Augustin Kažotić. Među posljednjim kraljevskim kaštelanima Maloga Kalnika spominje se plemić Neuhausel, s kojim je ljubavnu vezu imala hrvatsko-ugarska kraljica Barbara Celjska, koja je zbog toga 1419. pala u nemilost svojega supruga Sigismunda te bila prisiljena napustiti Slavoniju i odseliti se u Češku. God. 1419. Sigismund je Mali Kalnik prepustio svojemu privrženiku, usorskomu vojvodi i vojskovođi Ivanu VII. Gorjanskomu, a nakon Ivanove smrti, poslije 1424. ponovno ga je preuzeo, a već 1427. darovao ga je zajedno sa susjednim Velikim Kalnikom zagrebačkomu biskupu Ivanu I. Albenu. Nakon njegove smrti 1433, Mali Kalnik nakratko je došao pod upravu zagrebačkoga Kaptola, a zatim bana Ivana Talovca. Pod banskom upravom Mali Kalnik bio je do 1435. ili 1436, kada ga je Sigismund darovao bosanskomu kralju Tvrtku II. Kotromaniću, no ovaj nije bio nikada uveden u njegov posjed. Potom je Mali Kalnik prešao u posjed srpskoga despota Đurđa Brankovića, koji ga je prepustio u miraz svojoj kćeri Katarini, supruzi Ulrika II. Celjskoga, bana cijele Slavonije. Nakon Ulrikove smrti 1456, Mali Kalnik u rukama je njegove udovice Katarine, a zatim Matije Korvina čiji ga ljudi zaposjedaju oko 1461. Te godine Matija ga je darovao obitelji Weisspriach, a najkasnije 1467. Vladislavu Hercegoviću Kosači, sinu hercega Stjepana Vukčića Kosače i bratu bosanske kraljice Katarine. U vlasništvu Vladislavovih potomaka bio je do 1537, kada ga je Nikola Balša Hercegović Kosača, kao pristaša hrvatsko-ugarskoga protukralja Ivana Zapolje, morao napustiti po sklapanju mira između Zapolje i Ferdinanda I. Habsburgovca. Između 1537. i 1543. utvrdom je zagospodario Ivan Gezthy, a 1581. založnim je pravom prešla u posjed Franje Orehovečkoga ili Orahoczyja. U vlasništvu njegovih potomaka bio je do prve polovice XVII. st., kada su ga napustili te sjedište malokalničkoga vlastelinstva premjestili u nedaleki dvorac Gornju Rijeku. Tako napušten Mali Kalnik bio je do 2007, kada su započela zaštitna arheološka istraživanja te konzerviranje i obnova ostataka utvrde, a radovi uz prekide traju sve do danas.

Ostatci Maloga Kalnika leže na vrhu dugačkoga i uskoga te sa svih strana strma kamenog grebena, izduljenoga u smjeru zapad–istok, obronci kojega se mjestimice gotovo okomito obrušavaju pedesetak metara u dubinu. To je tipičan gorski plemićki grad izduljena tlocrta, koji se sastoji od unutrašnje utvrde ili jezgre na istočnoj strani kompleksa te dugačkoga predgrađa ili vanjske utvrde na središnjim i zapadnim dijelovima kompleksa. Najstariji i najbolje sačuvani dio je unutrašnja utvrda ili jezgra gotovo pravilna trapezastog tlocrta, unutar koje se nalazi manje četvrtasto dvorište sa skromnim ostatcima palasa oslonjenoga na sjeverni bedem. U jezgru se ulazilo pomičnim mostom preko duboke jame kroz ulazni kompleks, koji se sastojao od ulazne troetažne kule kvadratna tlocrta te manje građevine naslonjene s juga na nju. Vanjska utvrda zapravo je ravni vršni dio grebena. Budući da je sa svih strana visok i strm, za obranu toga dijela utvrde sagrađen je samo jedan bedem, koji je zatvarao prirodni pristup utvrdi kroz manji procijep u grebenu.

LIT.: J. Adamček iI. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976. • Križevci: grad i okolica – Umjetnička topografija Hrvatske, 2, Zagreb 1993. • Z. Horvat, Neki novi pogledi na burg Mali Kalnik, Cris, 6(2004) 1.

K. Regan