Mali Tabor

dvorac Mali Tabor, nakon 1469.

dvorac Mali Tabor, nakon 1469.

Mali Tabor, renesansni kaštel i barokni dvorac smješten na zaravanku brežuljka u selu Prišlin, na jednome od krajnjih zapadnih obronaka Kostelske gore, nedaleko od Huma na Sutli. Prvi se put spominje 1506 (Kysthabor), a pretpostavlja se da ga je nakon 1469. sagradio zagorski knez Juraj Vitovec kao sjedište svojega dijela nekadašnjega Vrbovečkog vlastelinstva. Potom je bio u vlasništvu Jakova Sekelja (1488–94/97) te Ivaniša Korvina, koji ga je na ime duga prepustio 1502. zapovjedniku svojih oklopnika Pavlu Rattkayu i njegovoj braći Ladislavu, Benediktu, Ivanu i Tomi. Pod njihovom vlašću dvorac je bio do 1507, kada ga je zaposjela Beatrica Frankapan, udovica Ivaniša Korvina. Nakon njezine smrti 1510, Mali Tabor naslijedio je njezin drugi suprug markgrof Juraj Brandenburški iz kuće Hohenzollern, koji ga je 1524. prodao Ladislavu Rattkayu. U posjedu je Rattkaya sve do 1793, kada ga je na temelju oporuke Josipa Ivana Rattkaya, posljednjega muškog člana obitelji, naslijedio njegov nećak, barun Jakov Wintershoffen, a zatim Jakovljeva kći Leopoldina, udana Moscon, te sin Josip. Leopoldinina polovica Maloga Tabora prešla je 1827. u ruke baruna Henrika (Hinka) Kavanagha, koji se oženio kćerkom Leopoldine Moscon, Lucy, dok je Josipova polovica prešla u posjed njegove kćeri Eleonore Wintershoffen, udane Gallenfels, a potom njezine kćeri i Josipove unuke Eleonore, supruge Rikarda Jelačića od ladučkoga ogranka. Budući da Rikard i Eleonora nisu imali djece, svoju polovicu dvorca prepustili su 1876. svojoj rođakinji Leopoldini Kavanagh i njezinoj kćeri Lucy, koja ga je 1938. poklonila obitelji Marjanović uz uvjet da svojemu prezimenu dodaju prezime Kavanagh te da se skrbe za njezina brata Jamesa. U vlasništvu obitelji Marjanović Kavanagh dvorac je bio do iza Drugoga svjetskog rata, kada su ih nove vlasti prisilile da državi prodaju polovicu dvorca, odnosno njegovo istočno krilo koje je dano na uživanje poljoprivrednoj zadruzi. Kasnije je polovica dvorca obitelji Marjanović Kavanagh prešla u posjed Josipa Jutriše i naposljetku Miroslava Grozaja, dok je druga polovica tijekom 1990-ih pripala Milanu Boršiću, a potom Zdravku Iviću. Danas je u ruševnome stanju.

Na temelju sačuvanih obrambenih instalacija, poznato je da je Mali Tabor bio manja utvrda kvadratna tlocrta s unutrašnjim dvorištem, četiri okrugle ugaone kule te stambenom građevinom oslonjenom na južni bedem u njegovoj punoj dužini između jugozapadne i jugoistočne kule. Za vladavine Rattkaya stari je kaštel pregrađen u barokni dvorac s unutrašnjim dvorištem, koje su s južne i istočne strane zatvarala jednokatna krila otvorena arkadama u prizemlju te otvorenim trijemom na katu, a sa zapadne i sjeverne strane nekadašnji obrambeni zidovi kaštela. U takvu obliku dvorac se održao do 1823. kada je Henrik (Hinko) Kavanagh produžio istočno krilo prema sjeveru, zbog čega je sjeveroistočna okrugla kula izgubila prvotan položaj i postala dekoracijom vanjskoga pročelja istočnoga krila, zazidao otvorene trijemove na katu južnoga i istočnoga krila te na sjevernoj strani kompleksa podignuo zgradu, koja je s istočnim krilom spojena ulaznim portalom, a s nekadašnjom sjeverozapadnom ugaonom kulom kaštela novopodignutim ogradnim zidom. Za vrijeme ili nakon Drugoga svjetskog rata, porušen je zapadni ogradni zid dvorca zajedno sa sjeverozapadnom kulom.

LIT.: M. Obad-Šćitaroci, Perivoji i dvorci Hrvatskog zagorja. Zagreb 1989. • Krapinsko-zagorska županija – Umjetnička topografija Hrvatske, 4, Zagreb 2008. • K. Regan, Mali Tabor, Hrvatsko Zagorje, 10(2004) 3–4.

K. Regan