Marija Gorica (naselje)

župna crkva Blažene Djevice Marije od Pohođenja, XV–XVIII. st.

župna crkva Blažene Djevice Marije od Pohođenja, XV–XVIII. st.

unutrašnjost župne crkve Blažene Djevice Marije od Pohođenja, XVIII. st.

Marija Gorica, naselje u jugozapadnome dijelu Zagorja i sjedište istoimene općine, u sastavu Zagrebačke županije; 228 stanovnika. Općinsko je sjedište s najmanjim brojem stanovnika u Zagorju. Smještena je na jednome od mnogobrojnih brežuljaka Marijagoričkoga pobrđa s iznimno lijepim vidikom. Župna crkva Blažene Djevice Marije od Pohođenja jednobrodna je barokna građevina sa zvonikom uz glavno pročelje. U crkvi se nalaze kip Majke Božje (oko 1430) na glavnome oltaru, djelu majstora Francesca Bensa iz 1757, propovjedaonica iz 1762, nadgrobna ploča s reljefom ogulinskoga kapetana Martina Mogorića iz 1679. te orgulje iz 1759. Osnovna škola u naselju osnovana je 1854; današnja školska zgrada izgrađena je 1924. i dograđena 1959. Od 1954. nosi ime književnika A. Kovačića, nekadašnjega učenika. Od 1977. postala je područnom školom Osnovne škole Ivane Brlić Mažuranić iz Prigorja Brdovečkoga, a 2007. ponovno se osamostalila. Župna crkva, uz koju je i mjesno groblje, te zgrada škole zatvaraju Gorički trg na kojemu je uređen omanji park. Naselje ima dječji vrtić, poštu i dom zdravlja. Nastalo je oko samostana koji su, zajedno s crkvom, između 1517. i 1527. podignuli franjevci izbjegli iz Bosne. Utemeljitelj samostana i pokrovitelj dolaska franjevaca bio je Petar (Stjepan) Silaj, tadašnji gospodar susedgradskoga vlastelinstva, u sastavu kojega je bilo cijelo brdovečko područje. Za gradnju samostana i crkve dodijelio im je nenaseljeno mjesto na brdskome dijelu brdovečkoga područja, u blizini tadašnje župne crkve Sv. križa (→ Sveti Križ ili Križ Brdovečki) koju im je povjerio na upravljanje. Samostan je prvotno bio drveni, a crkva zidana i prvotno posvećena sv. Petru. Naselje, koje je postupno nicalo uz samostan i bilo naseljeno stanovništvom prebjeglim iz Bosne zajedno s franjevcima, prvotno se, po samostanu, nazivalo Svetom Goricom. U samostanu, koji su franjevci 1616. dogradili, boravilo je do 19 redovnika, a živjeli su od milostinje i darova velikaških obitelji (Čikulin, Rauch, Rattkay, Erdődy, Jelačić). Franjevci su poticali štovanje čudotvornoga kipa Majke Božje koji su donijeli sa sobom pa je mjesto postalo proštenjarskim marijanskim svetištem. Na zahtjev franjevaca, zagrebački biskup M. Borković dopustio je da se crkva 1682. posveti Majci Božjoj pa se otada i naselje počelo nazivati današnjim imenom. Zidana samostanska zgrada izgrađena je 1733. Imala je kvadratičan oblik, sastojala se od prizemlja i kata, a jednom je stranom bila naslonjena na crkvu. Današnju baroknu crkvu na mjestu i temeljima stare izgradio je 1753–58. poznati zagrebački graditelj Matija Leonhart. Za vrijednu unutrašnju opremu crkve zaslužno je plemstvo koje je imalo posjede u okolici, a pomažući crkvu steklo je i pravo ukopa u njoj. Samostan je 1786. ukinuo car Josip II., zatečeni redovnici raspoređeni su u druge franjevačke samostane, a pojedinci su nastavili upravljati crkvom i župom, proglašenom 1789. Za smještaj župnika izgrađen je 1837. novi župni dvor po nacrtu graditelja Angela Chicca iz Brežica, a napušteni samostan je srušen.

LIT.: Đ. Cvitanović, Župna crkva Svete Marije od Pohoda u Mariji Gorici, Kaj, 25(1992) 3. • P. Cvekan, Samostan Marija Gorica 1517–1786, Zaprešićki godišnjak, 4(1994). • isti, Župna crkva Svete Marije od Pohođenja u Mariji Gorici, Zaprešićki godišnjak, 5(1995). • B. Brgles, Franjevački samostan i crkva Blažene Djevice Marije od Pohođenja u Mariji Gorici, Kaj, 44(2011) 5.

M. Ivanjek i M. Klemenčić