Maruševec (naselje)

župna crkva sv. Jurja, XV–XVIII. st.

tlocrt župne crkve sv. Jurja, XV–XVIII. st.

Maruševec, naselje i općinsko središte sjeveroistočno od Ivanca; 391 stanovnik. Leži na jugoistočnim obroncima Ravne gore. Župna crkva sv. Jurja i kurija župnoga dvora nalaze se uz raskrižje u samome središtu naselja, na zaravni brežuljka. Crkva je kasnogotička i kasnobarokno-klasicistička longitudinalna trobrodna građevina s užim i nižim svetištem, poligonalna zaključka iz 1482, pravokutnom sakristijom, podignutom uz sjeverni zid svetišta, te polukružnom kapelom, kojom završava južni sporedni brod. U crkvu se ulazi kroz nadsvođeno prizemlje masivnoga zvonika iz 1745, u punom volumenu izbačenom iz zapadnoga pročelja crkve, sa složeno oblikovanom kapom zvonika. U dokumentima se crkva prvi put spominje 1334. u popisu župa Zagrebačke biskupije, a 1501. spominju se njezini svećenici, župnik Juraj i Valentin. Po vizitaciji iz 1649. crkva je imala dva tornja porušena prilikom gradnje novoga zvonika 1745. te nadsvođeno svetište, dok je glavni brod bio pokriven drvenim tabulatom, poslije zamijenjenim baroknim svodom. God. 1913. crkva je temeljito obnovljena, a njezin stari inventar u cijelosti je zamijenjen novim. Od starijega inventara sačuvana je tek nadgrobna ploča Baltazara Vragovića, prikazanoga u oklopu s buzdovanom u jednoj i obiteljskom zastavom u drugoj ruci te lavom pod nogama, kao i nadgrobna ploča jednoga člana obitelji Patačić od Zajezde i obitelji Pasztory.

Župni dvor smješten je u kuriji jugoistočno od crkve. Podignut je 1790. kao prizemna građevina pravokutna tlocrta s dvoslivnim krovom, koja se zbog jednostavnoga oblikovanja i tradicionalne konstrukcije smatra primjerom skladne kasnobarokne građevine ambijentalne vrijednosti. Na prostoru između kurije i crkve i oko nje nalazilo se do 1856. groblje te kapela sv. Marije, podignuta prije 1646, kada se prvi put spominje, a porušena oko 1883.

Dvorac Maruševec nalazi se 1 km jugozapadno od središta naselja, na mjestu gdje krajnji izdanci Ravne gore prelaze u nizinu Varaždinskoga polja. Na njegovu mjestu obitelj Vragović sagradila je najkasnije tijekom XIV. st. drvenu utvrdu, koja se kao zidana građevina u dokumentima prvi put spominje 1547. U vlasništvu Vragovića dvorac je bio do izumrća obitelji 1724, uz kraći prekid tijekom druge polovice 1450-ih, kada ga je nasilno zaposjela i protupravno držala Katarina Branković, udovica bana Ulrika II. Celjskoga. Potom su dvorcem kraće vrijeme upravljale obitelji Petković i Kanotay. Do 1817. u vlasništvu je Patačića, kada umire posljednji muški član obitelji. Potom je često mijenjao vlasnike sve do 1873, kada ga je barun Simbschen prodao grofu Arturu Schlippenbachu. Iduće godine započeli su radovi na obnovi, koji su završili 1877. U toj obnovi nadograđena su dva stambena krila te trokatna ulazna kula s četiri ugaona okrugla istaka na njezinu vrhu. Oko dvorca uređen je veliki pejzažni perivoj s umjetnim jezerom. Nakon što je A. Schlippenbach 1881. preminuo u Kairu, dvorac je naslijedila njegova udovica Luisa, rođ. Drasche od Wartinberga, koja ga je 1884. prodala Oskaru pl. Pongratzu, pod čijim je vodstvom do 1901. trajala druga historicistička obnova. U njoj je nekadašnje malo unutrašnje dvorište dvorca pregrađeno u monumentalno natkriveno stubište, a na sredini glavnoga jugoistočnog pročelja podignut je ulazni rizalit s konzolno izbačenim drugim i trećim katom. Tijekom druge obnove u dva je navrata (1884. i 1900) bio preoblikovan i perivoj oko dvorca.

U vlasništvu obitelji Pongratz dvorac je bio do završetka Drugoga svjetskog rata, kada su ga nove vlasti nacionalizirale te dale na upravu općini Ivanec. Poslije su općinske vlasti u nj smjestile dječji dom, a 1969. iznajmile su ga Kršćanskoj adventističkoj crkvi. God. 1999. upravu nad dvorcem preuzela je maruševečka općinska uprava, a 2005. denacionalizacijom je vraćen Oskaru Pongratzu-Lippittu, unuku posljednjega međuratnog vlasnika.

Naselje se pod imenom Marjaševec razvilo tijekom kasnoga srednjeg vijeka kao podgrađe istoimene utvrde obitelji Vragović. U dokumentima se prvi put spominje 1334. u popisu župa Zagrebačke biskupije kao sjedište župe sv. Jurja u varaždinskom arhiđakonatu (ecclesie sancti Georgii de Mareaseuch). Tijekom XVII. i XVIII. st., kao sjedište istoimena vlastelinstva, nalazio se u gornjopoljskome kotaru Varaždinske županije, a ubrzo nakon ukidanja kmetstva 1848. ušao u sastav kotara Ivanec. Osnovnoškolska nastava u Maruševcu započela je 1839. Današnja Osnovna škola »Gustav Krklec« Maruševec ima sjedište u Čalincu, a u njezinu sastavu djeluju i područne škole u Druškovcu i Gredi. Od 1970. u dvorcu Maruševec djeluje adventistička Srednja vjerska škola (od 1990. Srednjoškolski centar u Maruševcu, danas Srednja škola u Maruševcu s pravom javnosti), koja se 1974. sjedinila s Visokom teološkom školom (danas Adventističko teološko visoko učilište) i Đačkim domom u jedinstvenu odgojno-obrazovnu ustanovu pod nazivom Adventistički seminar Maruševec (od 1993. Adventističko učilište u Maruševcu). Uz to, na području Maruševca djeluju još i Udruga prijatelja dvorca Maruševec (1996), KUD »Klaruš« (1998), Kuburaška udruga Maruševec (2006) te DVD Maruševec (1907).

LIT.: E. Laszowski, Povjesni podaci o obitelji Vragovića maruševačkih, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 7(1904) 1. • G. Szabo, Spomenici kotara Ivanec, ibid., 14(1919) 1.

K. Regan