Matko, Janko

Janko Matko

Matko, Janko, romanopisac (Brlenić kraj Krašića, 20. V. 1898 – Zagreb, 2. VIII. 1979). Urarski i zlatarski zanat izučio u Vukovaru. U Italiji je stekao znanja o vrijednosti staroga srebra i antikviteta. Bio je i sudski procjenitelj umjetnina. Živio je u Vukovaru, Rijeci i Zagrebu, gdje je 1921. otvorio urarnicu. Kao dobrotvor i mecena podupirao je nepoznate pjevače i glumce, otkupio je rukopisne ostavštine Petra Preradovića i Milivoja Dežmana te ih darovao Hrvatskomu državnom arhivu. Novčanim prilozima pomagao je društva gradišćanskih i bačkih Hrvata, a zaslužan je i za izgradnju Doma Hrvatskoga radiše u Zagrebu, gdje je 1923–40. obavljao različite dužnosti. God. 1923. utemeljio je Hrvatsko pjevačko društvo »Zvonimir« i bio mu predsjednik. Bavio se pisanjem, ponajprije romana, što će ga poslije obilježiti kao najznačajnijega predstavnika pučke književnosti, a nakon M. Jurić - Zagorke i najčitanijim hrvatskim romanopiscem. Prva pripovijest Doći ću kući, majko, za Božić tiskana mu je u vukovarskim Sriemskim novinama 1917. Prve romane objavio je za Drugoga svjetskoga rata (Žrtva, 1942; Moć zemlje, 1944), dok je većinu ostalih napisao 1970-ih. Iako su ga književni kritičari i historiografi prešućivali, njegovi su romani lako nalazili put do najširih čitateljskih slojeva. Žanrovski su raznovrsni, no najviše je pseudopovijesnih i sentimentalnih ljubavnih romana koji tematiziraju staleške razlike među ljubavnicima (Dragulji i strasti, 1970), sukob ljubavi i dužnosti (Dva života jedne žene; Ribar i more, oba 1971), život hrvatskih plemenitaša (Plač šume, 1971; Krv nije voda, 1978), tragičnu ljubav dvoje mladih vezanih rodbinskim vezama (Bez krivnje krivi, 1978). Narativna struktura obilježena je kumulacijom, ponavljanjem, crno-bijelom karakterizacijom likova, melodramatičnošću i sentimentalnošću, s poukom koja propagira kršćanski svjetonazor i moralna načela te glorificira domoljublje. Posmrtno su mu objavljeni biografski roman o Alojziju Stepincu Kardinalova ljubav (1993), roman Izgubljeni biser (1995) i knjiga Hrvatske priče i legende (1996) s četirima pripovijestima. Sam je dramatizirao romane Moć zemlje, Tajna i Pokajnik, a često je izvođena i dramatizacija romana Žrtva Marka Foteza. Hrvatsko zagorje, kao mjesto radnje ili kao kraj iz kojega potječu protagonisti, zastupljeno je u romanu Tajna (1945), koji ima i podnaslov »roman iz Hrvatskog zagorja«, a tematizira sudbinu mladoga Florijana Malčića, optuženoga za fizičko nasrtanje na bogatoga baruna Kalmana Rauta, rođena na posjedu u Bistri, koji je naslijedio od oca. Tijekom sudskoga postupka, kojemu su prisustvovali članovi plemićkih obitelji Drašković, Oršić, Erdődy, Bombelles i dr., pažljivo čuvana tajna biva otkivena: Florijan je sin baruna i bistranske seljanke Jelice Malčić. U Draguljima i strastima pripovijedao je o klasnim razlikama (uz elemente horora): mladić Ranko Petričić potječe iz ribarske obitelji i vješt je lovac na bisernice, a djevojka Ana Marija iz imućne grofovske obitelji Herber, koja je, osim u inozemstvu, posjed imala i u Hrvatskome zagorju. Roman Služavka (1974), dijelom pisan na kajkavštini, govori o sudbini grbave djevojke Veronike Rubinić, podrijetlom iz Zlatara, koja se, unatoč tjelesnoj mani, zaposlila kao sluškinja kod zagrebačke obitelji Sučić. Plemićkoj obitelji Vranyczany Matko je posvetio roman Krv nije voda, u kojem je prikazao ljubavnu priču između fiktivnoga baruna Ervina Vranyczanyja i Ciganke Eržike, spominjući kroz fabulu mnogobrojne zagorske lokalitete: Sveti Križ Začretje, Mirkovec, Oroslavje, Bedekovčinu, Laduč, Gornju i Donju Stubicu, Mariju Bistricu i dr. Premda necijenjeni od kritike, Matkovi su romani, zahvaljujući pučkomu tumačenju društvene solidarnosti, pravde i poznavanju psihologije i ukusa čitatelja, bili rado čitani i prihvaćani s oduševljenjem, o čemu su svjedočile i naklade od nekoliko desetaka tisuća primjeraka.

LIT.: I. Mandić, Fenomen Janka Matka, u: 101 kratka kritika, Zagreb 1977. • M. Marčinko, U povodu stotoga rođendana književnika Janka Matka, Marulić, 31(1998) 4. • K. Nemec, Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000, Zagreb 2003.

J. Lukec