Matoš, Antun Gustav
Oko Lobora, Donja Stubica 1996.
Matoš, Antun Gustav, književnik (Tovarnik, 13. VI. 1873 – Zagreb, 17. III. 1914). S nepune dvije godine došao je u Zagreb, gdje je završio opću pučku školu te od 1883. do 1891. pohađao gornjogradsku gimnaziju, koju nije završio. Također je učio svirati violončelo u školi Hrvatskoga zemaljskoga glazbenog zavoda (1887–90). Nakon jednosemestarske epizode u Vojnome veterinarskom institutu u Beču 1891/92, od 1893. je služio vojsku iz koje je u ljeto 1894. dezertirao u Srbiju. U Beogradu se uzdržavao kao čelist, novinar i književnik. Početkom 1898. otišao je u Ženevu, a zatim pet godina boravio u Parizu. Od 1904. do 1908. ponovno je živio u Beogradu te tajno posjećivao Hrvatsku u četiri navrata. Pomilovan poslije trinaestogodišnjega vojnog bjegunstva, u siječnju 1908. vratio se u Zagreb. Položivši razlikovne ispite, 1909. imenovan je učiteljem niže, a 1910. više pučke škole, no u prosvjeti se nije uspio zaposliti. Oboljevši od tuberkuloze grla, nakon teških operacija umro je u Bolnici milosrdnih sestara. Novinar, kritik, esejist, putopisac, feljtonist, novelist, dramatik, pjesnik i glazbenik, najistaknutiji je književnik hrvatske moderne (1895–1914): velik umjetnik riječi, tvorac osebujne impresionističko-simbolističke poetike i neponovljiva književnog stila. Bio je gorljivi pravaš i istinski domoljub. Za života je objavio tri zbirke novela i pripovijedaka (Iverje, 1899; Novo iverje, 1900; Umorne priče, 1909), tri knjige eseja i putopisa (Ogledi, 1905; Vidici i putovi, 1907; Naši ljudi i krajevi, 1910) te jednu knjigu novinskih članaka i feljtona (Pečalba, 1913). Okušao se i u drami (komedija Malo pa ništa), a napisao je i osamdesetak pjesama, od kojih je 39 posmrtno izišlo u zbirci Pjesme (1923).
U njegovu književnom opusu hrvatski krajolik, navlastito zagorski, zauzima važno mjesto jer »Hrvatsko Zagorje je najveći Hrvat!«, a »Duša naša zagorski je kraj«. Zagorju su posvećene neke od najboljih stranica Matoševe proze, primjerice putopisni esej Kod kuće (1905) i antologijski lirski putopis Oko Lobora (1908), nastao nakon jednoga od autorovih ilegalnih dolazaka u Hrvatsku, kad je od 6. do 13. V. 1907. boravio kod rođaka Antuna Ziegesbergera, ljekarnika u Zlataru. Tom je prigodom pohodio i obližnji dvorac Lobor te Sutinske toplice, a u Zagreb se vratio pješice preko Marije Bistrice. Zagorski prirodni i kulturni krajolik javlja se i u Matoševoj feljtonistici (Lijepa naša domovina, 1910) te u poznatim pjesmama Kod kuće (1905) i sonetu Jesenje veče (1910). Napisao je više eseja, feljtona i prikaza o zagorskim književnicima (Lj. Gaj, A. Mihanović, A. Kovačić, K. Š. Gjalski, J. Oršić-Slavetićki, F. Horvat Kiš), ali i o arhitektu V. Kovačiću, svojemu bivšem profesoru J. Pasariću, kao i još nekim istaknutim Zagorcima. O proslavi 100. obljetnice Gajeva rođenja u »prekrasnoj Krapini« pisao je u feljtonu Gaj (1909) i humoreski Ja pucam (1909), a krapinskih motiva ima i u ostalim prozama (navodi legendu o Čehu, Lehu i Mehu, anegdote o krapinskome sucu, utapljanju raka, volu na crkvenome krovu i dr.). Umnogome je zaslužan i za razvoj novije kajkavske književnosti. Odrastavši u Zagrebu, dobro je poznavao »slatki kaj«, kako onaj starih kajkavskih pisaca (spominje T. Brezovačkoga, Š. Fučeka, Katarinu Zrinsku, donosi odlomke medicinskoga priručnika Vrachtva ladanyszka J. B. Lalanguea), tako i zagrebačke kajkavštine svojega doba. Na kajkavštini je napisao nekoliko djelomičnih (govorna karakterizacija) i cjelovitih pjesničkih (Hrastovački nokturno, 1900; Grički dijalog, 1909; četiri epigrama), proznih (Kip domovine leta 188*, 1895; Zagrebački Baedeker, 1911; Starinsko pripečenje, 1911) i dramskih tekstova (U pojutarje, 1904; Gospođa sa suncokretom, 1914; Malo pa ništa, 1923).
LIT.: Leksikon Antuna Gustava Matoša, Zagreb 2015.
I. Cesarec