medičarstvo i svjećarstvo
svijeće, Marija Bistrica
licitari
prodavaonica u Mariji Bistrici
medičarstvo i svjećarstvo, tradicijski obrti, djelatnosti izradbe proizvoda od tijesta i voska. Prvi pisani dokumenti u kojima se spominju svjećari, ceroplaste ili voskari, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj datiraju iz XIV. st., a prvi zapisi o medičarima javljaju se u XVII. st. Kao i drugi obrtnici, doseljavali su se na poziv hrvatsko-ugarskih vladara i donosili tajne obrta i vještine izradbe iz drugih europskih zemalja.
Glavni proizvodi svjećara i medičara bili su bijeljeni pčelinji vosak, voštanice, medeni kolači i pića od meda. Vosak je, s obzirom na trajnost, često služio kao sredstvo razmjene, a koristio se i za izradbu svijeća. Od voska su se izrađivali i zavjetni darovi. Crkva, bratovštine i vlastela bili su veliki potrošači voska, a kako je bio vrlo skup, običnomu puku za korištenje u kućanstvu nije bio dostupan. U srednjem vijeku žene su u kućanstvima od goveđega loja izrađivale svijeće za vlastite potrebe. Svijeće voštanice, najčešće za svoj žrtvenik i svijećnjak u župnoj crkvi, izrađivali su mesari udruženi u mesarski ceh. Tek su se početkom XIX. st. pojavile stearinske svijeće, stijenj kojih je nešto bolji od stijenja lojenih, iako je isto od konoplje, lana ili pamuka. Te su se svijeće manje dimile i davale su jaču svjetlost. Pojavom parafina sredinom XIX. st. svijeće su postale pristupačne većini kupaca.
Medičarstvo i svjećarstvo bilo je i ostalo najčešće čvrsto povezano u jedinstven obrt. Poslovni je uspjeh ovisio o crkvenim blagdanima i broju vjernika koji su posjećivali prošteništa, a danas je sve više trgovina i sajmova na kojima medičari i svjećari izlažu i prodaju svoje proizvode. Kako je Marija Bistrica najveće sjevernohrvatsko marijansko proštenište, u njoj je i najviše obrtnika. Voštani su zagovori, po kazivanjima pojedinih majstora, bili do 1970-ih veoma traženi, a onda je za njih nestalo zanimanje, pa ih danas izrađuju još samo medičari u prošteništima, gdje je vjernicima poznato njihovo značenje (npr. u Mariji Bistrici) i gdje su ih prinosili na oltar pojedinome svetcu ili Majci Božjoj s molbom da im pomogne ili u znak zahvalnosti za uslišanu molitvu. Nakon prinošenja zagovora na oltar, vraćali su ih u sakristiju, gdje su se čuvali za drugo hodočašće ili su ih dobivali medičari koji su ih ponovno pretapali u svijeće i prodavali. Zagovor je napravljen od voska ili parafina, bez stijenja, što znači da ne može gorjeti. Može imati oblik neke domaće životinje (kokoši, krave, konja, svinje), ženskoga ili muškoga tijela ili dijelova tijela (ruka, noga, oči), a može imati i oblik velike kružnice (protiv glavobolje). Zagovori mogu biti i u obliku kuće, automobila ili nekoga drugog predmeta od voska.
Osim spomenutih zagovora, medičari izrađuju proizvode od tijesta i voska, pića od meda, tj. gvirc i medicu. Njihov je osnovni sastojak vrcani med i voda. U gvirc se dodaje i hmelj, koji služi kao konzervans, a daje i malo gorak okus, dok je medica slađa. Smjesa za gvirc mora se kuhati, a potom se pretače u bačve i ostavi da odstoji nekoliko mjeseci, uz povremeno miješanje. Smjesa za medicu se ne kuha i ne treba dodatnih sastojaka.
Jedan od osnovnih i najvažnijih proizvoda medičara su licitari. Postupak njihove izradbe i osnovni sastojci kod svih su medičara isti: med, šećer, voda, salakalij (licitarski kvasac – amonijak bikarbonat), brašno (pšenično glatko) i jaja. Svaki medičar ima svoje predloške i način ukrašavanja, tj. cifranja. Postupak izradbe licitara zahtijeva vještinu, brzinu i kreativnost majstora, koji za izradbu koriste raznovrsne alate. Nakon dugotrajna oblikovanja, pečenja, sušenja i nanošenja osnovne boje na licitare, slijedi najzahtjevniji postupak: ukrašavanje, pri čemu posebice dolazi do izražaja vještina pojedinoga majstora. Motivi licitara su raznovrsni, a najpoznatije je licitarsko srce. Srca su gotovo uvijek obojena crveno, s ružičastim i žutim cvjetovima i listovima te su obrubljena bijelom bojom. U sredini je zrcalo, a ispod njega tekst, verzli, najčešće stihovi s određenom porukom. Medičarski proizvodi, kao i majstorske radionice u kojima nastaju, svojim dugim postojanjem potvrđuju da su dio tradicijske kulture i kulturnoga identiteta Hrvatskoga zagorja. U novije vrijeme medičarski se proizvodi nalaze na otvorenome tržištu koje pokazuje sve veći interes za njihovu prodaju, ne samo pred crkvama u vrijeme svetkovina, nego i na raznim mjestima poput veletrgovina (trgovački lanci, hrvatske pošte, benzinske postaje, zračne luke, autobusni kolodvori i dr.) i specijaliziranih trgovina (muzejske suvenirnice, male suvenirske trgovine i tržnice). Svaki majstor ima vlastiti izričaj i vještinu izradbe, pa se proizvodi nekih od njih lako mogu prepoznati. Neki su vještiji u pečenju tijesta, drugi pri oslikavanju, a treći maštovitiji u raznolikosti motiva. Medičarstvo se u Hrvatskome zagorju dugi niz godina uspjelo očuvati i opstati. Obrtom se danas bavi još desetak obitelji. Većina majstora gravitira Mariji Bistrici, u kojoj prodaju svoje proizvode. Uz domicilne obrtnike, u Mariji Bistrici svoje proizvode prodaju i medičari iz drugih zagorskih sela, poput Svetoga Mateja ili iz rubnih sela kao što je Bedenica. Obrt opstaje i u Klenovniku, dok je poznato da su se medičarsko-svjećarskim obrtom bavili u Varaždinu, Krapini, Varaždinskim Toplicama, Ivancu, Klanjcu, Loboru, Mirkovcu, Oroslavju, Pregradi i Trškome Vrhu. Najčešće se obrt nasljeđuje, ostaje u obitelji, a pojedinci su učili zanat kod određenoga majstora te nakon nekoliko godina rada i stečena znanja odlučili raditi samostalno. Ovim se obrtom na prostoru Hrvatskoga zagorja najdulje bavi obitelj Zozolly. Mijo Zozolly doselio se iz Mađarske, oženio Varaždinkom Marijom Sajko i 1882. utemeljio medičarsko-svjećarsku radionicu u Mariji Bistrici. Radionicu je 1925. naslijedio i nastavio voditi njegov sin Franjo, od 1969. njegova supruga Ruža, a potom ju je preuzela kći Vera, udana Hubicki. Nakon majčine smrti 1974. nastavila je samostalno voditi obrt. U poslu joj je pomagala kći Vlasta, koja od 1996. vodi radionicu. Mariju Bistricu obilježila je medičarsko-svjećarskim umijećem i obitelj Mahmet. Obrt je oko 1900. započeo njihov predak Tomo Milošić. Prepustio ga je 1938. zetu Josipu Mahmetu, koji ga je vodio do 1945. Nastavio ga je njegov sin Zlatko, koji se školovao za medičarsko-svjećarskoga obrtnika u Zagrebu 1951–54, a od 1971. sa suprugom Anom nastavio voditi obrt. Bio je jedan od vrsnih majstora kod kojega su mnogi izučili posao. Od njega je obrt preuzela kći Gordana, udana Habazin, koju je pak naslijedio sin kao peti naraštaj. Na području Marije Bistrice i obitelj Brlečić bavi se medičarstvom, začetnik kojega je bio Stanko, rodom iz Lobora, s položenim majstorskim ispitom 1937. i dugim medičarsko-svjećarskim stažem. U Mariju Bistricu doselio se 1955. i otvorio vlastiti obrt. Nakon njegove smrti posao je nastavila supruga Ivka, a od 1989. sin Đuro, kojemu pomažu supruga Marija te kćeri Snježana i Zrinka. Od 1997. mijenjaju naziv obrta u »Medni bar«, u koji nastoje unijeti i druge sadržaje poput kušanja medičarskih pića i medenjaka, održavanja radionica izradbe licitara i prezentacije. God. 2004. vođenje obrta preuzela je starija kći Snježana, udana Husinec, a naziv je promijenjen u »Medni bar Brlečić«. U središtu Marije Bistrice otvorili su i zbirku licitarije u kojoj posjetitelji mogu razgledati alate koji se rabe pri tome poslu ili su se nekada rabili, kao i fotografije iz prošlih vremena. Medičarka Davorka Papić naslijedila je obrt koji je u njezinoj obitelji pokrenuo djed Ignac Ivak 1939. Školovao se u Ivanić-Gradu, a usavršavao kod medičara u Zagrebu, Karlovcu i Samoboru. U Mariji Bistrici radio je kod M. Zozollyja, a potom samostalno. Obrt je 1962. preuzela njegova supruga Milka, potom kći Zdenka, udana Milošić, te unuka Davorka. U selu Sveti Matej djeluje medičar i svjećar Josip Sever, a u Podgori Bistričkoj Brankica Šćuric. Iz bistričkoga kraja medičarski se obrt prenio i u nedaleku Bedenicu, gdje su poznate medičarske obitelji Bičak i Cvrlja. Martin Gladović, medičar i svjećar iz Klenovnika, obrt je učio u Hrvatskoj Kostajnici preko Hrvatskoga radiše te kod majstora Dumbovića u Sisku. Majstorski ispit položio je 1939, a 1940. u Klenovniku je otvorio radionicu i radio do 1970. Posao je nastavio sin Ladislav, koji je izučio kod oca, a majstorski ispit položio 1960. kod Martina Lončara u Varaždinu. God. 1980. naslijedila ga je supruga Slavica, a danas obrt vodi kći Valentina Gladović-Nedić, koja odlazi na proštenja najčešće u Ivanec, Klenovnik, Lepoglavu, Trški Vrh i Varaždin, a otvorila je i »Licitarsku hižu«. Najpoznatije medičarske radionice u Varaždinu bile su one Josipa Hunjeta, Blaža Kišičeka, Stjepana Kišičeka, Julija Majcena i Martina Lončara, odnosno njihovih nasljednika. U Varaždinskim Toplicama medičarstvom i svjećarstvom bavila se obitelj Veronek. Uz majstora Adolfa, radio je sin Josip, koji se školovao u Zagrebu kod Vjenceslava Jakušića. Od 1972. posao je nastavila njegova supruga Viktorija do 1977, kada se ovaj obrt u tome kraju ugasio. Svi su ti majstori zaslužni za nastavak tradicije i očuvanje obrta, kao i za prepoznatljivost proizvoda koji je postao jednim od simbola nacionalnoga identiteta i 2010. uvršten je na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
LIT.: I. Biškupić Bašić, Licitarska umijeća: medičarstvo i svjećarstvo – obrt višestoljetne tradicije (katalog izložbe), Zagreb 2000.
I. Biškupić Bašić