Mihanović, Antun (Anton)
Horvatska domovina, izvorno izdanje, Zagreb, 1835.
Mihanović, Antun (Anton), pjesnik, jezikoslovac i političar (Zagreb, 10. VI. 1796 – Novi Dvori Klanječki, 14. XI. 1861). Sin Matije pl. Mihanovića i Justine, rođ. Kušević, nećak pravnika i političara J. Kuševića. Prvu naobrazbu dobio je od 1802. do 1804. u tzv. normalki (osnovnoj ili narodnoj školi). Gimnaziju je polazio od 1806, završivši humaniora 1809. U jesen 1809. upisao je tzv. filozofski tečaj na zagrebačkoj Pravoslovnoj akademiji, od 1811. polazio studij prava, diplomiravši u ljeto 1813. Netom nakon diplome postao je bilježnik kod Banskoga stola, gdje je službovao do 1815. Prešavši iz civilne u vojnu službu, postao je auditor (vojni sudac) u austrijskim postrojbama u sjevernoj Italiji. Dok je bio auditorski kandidat, napisao je na kajkavskome knjižicu Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku, potpisanu inicijalima (1815). Potkraj 1815. došao je u Veneciju, gdje je ostao pri tamošnjem zapovjedništvu do studenoga 1817. Manje zaokupljen auditorskom službom, a više »ilirskom prošlošću«, u zimu 1817. u Veneciji je otkrio jedan od rukopisa Osmana Ivana Gundulića, oglasivši se tom prigodom, prvi put na štokavskome, dopisom Znanostih i narodnoga jezika priateljom (1818), no nije pronašao izdavača. Nakon premještaja u Padovu 1818, u činu kapetana ostao je u vojnoj sudskoj službi do 1821. Po odluci Dvorskoga ratnoga vijeća umirovljen je u listopadu 1821. Iako je bio mlad, vojnu je službu napustio zbog narušena zdravlja. Zadugo se dopreporodnom Mihanovićevu djelovanju pripisivalo i nastojanje oko pokretanja ilirskih novina u Beču, napose Oglasnika ilirskoga, koji nije zaživio (pogrešan podatak o njegovoj ulozi oko novina ponavljao se u literaturi, u izdanju Znameniti i zaslužni Hrvati te u članku Iz života pjesnika hrvatske himne, u Zagorskome listu, 1935, 63). S odlaskom u mirovinu nastanio se u Beču, gdje je polazio filološki studij (1821−23). Nakon studija vratio se javnim poslovima te bio gubernijski tajnik u Rijeci (1823−28. i 1834−36). God. 1827. zastupao je Rijeku u Ugarsko-hrvatskome saboru u Požunu. Te je godine uputio molbu ugarskoj kancelariji da mu se odobri trogodišnji plaćeni dopust radi puta u Ameriku. Ostavši tamo 1828−31. u svojstvu gospodarskoga diplomata, objavio je knjižicu Beleuchtung der Frage (1828), o trgovanju hrvatskim i ugarskim vinima u Sjevernoj i Južnoj Americi. Vrativši se u domovinu, nastanio se u kuriji u Malome Trgovištu u Zagorju (danas dvorac Mihanović u Tuheljskim Toplicama), u kojoj su mu tada već boravile majka te sestra Marija, udana za odvjetnika i političara Josipa Briglevića, vlasnika posjeda. Tamo je ostao do lipnja 1834, kada se vratio u riječku službu. Američko razdoblje i dalje je razmjerno nepoznato u cjelini Mihanovićeva djelovanja; izvjesno je da se nije bitno obogatio te da nakon povratka s puta nije ulagao ni u zagrebačke ni u zagorske posjede. Iako mu tadašnji boravak vjerojatno nije bio prvi u Zagorju, prvi se put ondje dulje zadržao. Nije posve jasno čime se u Malome Trgovištu bavio, no očito je pratio zbivanja u hrvatsko-ugarskim odnosima, od 1830. znatnije obilježena preporodnim nastojanjima. Iz gubernijske službe polovicom 1836. prešao je u konzularnu. Djelovao je potom kao diplomat sve do umirovljenja 1856, tek je povremeno boravio u Zagrebu. Suvremenici su žalili što ga je »sudbina odvukla« od domaće sredine, pa K. Š. Gjalski, čija je majka, Helena Babić, bila nećakinja Justine Kušević, ističe (1896) da »Mihanović živi danas u našoj uspomeni samo kao pjesnik i rodoljub«. Bio je među prvim suradnicima Danice ilirske, objavio je pet pjesama za njezina prvoga razdoblja 1835−40, među kojima, pod šifrom M……ć, i Horvatsku domovinu (1835, 10), dijelovi koje su, dvije početne i dvije završne strofe od njih ukupno 14, pod naslovom Lijepa naša postali hrvatskom himnom. Objavljena u prvome godištu Danice, bila je prva pjesma domaćega pjesnika otisnuta novom grafijom i na štokavskome. Iako se zarana tumačila kao općehrvatska, a ne zavičajna pjesma, do F. Fanceva, koji je prvi iznio tzv. riječku teoriju nastanka, nije se sumnjalo da je nastala u Zagorju, što se tumačilo upotrebom kajkavizama te opisima zagorskoga pejzaža (uvjerenost u zagorsko podrijetlo potvrđuju i stihovi A. Šenoe: U ovom gorju nikla ti pjesanca / A hrvatska ti domovina dala / Počinak blažen usred raja mala. »Na grobu Antuna Mihanovića«, Vijenac, 1880). U povodu proslave obljetnice Horvatske domovine u Zelenjaku 1935. »rekonstruirao« se njezin zagorski korijen (Milutin Mayer). Zelenjak kao mjesto nastanka himne promicao je Dragutin Hirc, nazvavši ga »Mihanovićev dol«. Zagorski list cijeli je broj posvetio obljetnici 1935, objavivši, među ostalim, i Mihanovićevu fotografiju kraj mlina u Risvici. Anonimni autor tvrdi da je kraj njega supruga mu Hieronima. Fancev je dokazao da mu je supruga umrla u Smirni 1856, a supružnici se nisu susreli nijednom još od 1854. Potonji su istraživači zaključili stoga da je riječ o kćeri Marietti. Među prvima je A. G. Matoš (1910) tvrdio da Mihanoviću osnova nije bio lokalni krajolik, proširivši Mihanovićevo domovinstvo na cijeli slavenski jug.
U cjelini je Mihanovićev pjesnički opus nevelik (uz pet pjesama u Danici, objavio ih je još šest u beogradskoj Uraniji, sve od 1835. do 1844). Uz konzularnu službu, bavio se i skupljanjem starih rukopisa. Među njima su glasoviti Zografsko evanđelje (pronašao ga je te otkupio za boravka na gori Atos 1843), spomenik staroslavenske pismenosti iz XI. st. (prvi ga je tiskao Vatroslav Jagić u Berlinu 1879; danas je u Sankt Peterburgu), te glagoljički Mihanovićev odlomak apostola iz XII. st. (danas u zbirci staroćiriličnih rukopisa Collectio Mihanovićiana, u Arhivu HAZU). Između službi u Carigradu i Bukureštu, od kraja 1853. do listopada 1854, vjerojatno je ponovno boravio u Malome Trgovištu, već ozbiljno narušena zdravlja. I za potonjega službovanja u Bukureštu više je puta bio na dopustu, napose tijekom 1856, po svem sudeći svaki put u Malome Trgovištu, gdje se oporavljao. Nakon konačna umirovljenja, materijalno osiguran, nastanio se u u blizini Maloga Trgovišta, u Novim dvorima klanječkim, te i nadalje često boravio kod Briglevića. Vlasnici Novih dvora bili su velikaši Erdődy, a Mihanović je vjerojatno dio posjeda unajmio, s obzirom na to da poslije njegove smrti nije bio u vlasništvu obitelji nego Jakova Brucknera, nakon čijih je potomaka ostao nenastanjen i zapušten.
Mihanović je pokopan na mjesnome groblju u Klanjcu 18. XI. Majka Justina, koja je preminula u prosincu 1858, pokopana je na groblju kraj crkve Sveta tri kralja u Velikoj Erpenji, kao i sestra mu Marija Briglević, gospodarica Maloga Trgovišta, koja je umrla u Grazu 1882. Mihanović se oženio u Solunu, oko 1840, i imao je samo kćer Mariettu, koja je također umrla u Grazu 1916, bez potomaka, pa se s njom ugasila loza Matije Mihanovića. Pranećak Robert Frangeš Mihanović izradio mu je spomenik u Klanjcu (otkriven 7. VIII. 1910, na budućemu Trgu Antuna Mihanovića, uza slavlje koje je priredila Družba »Braća Hrvatskoga Zmaja«), brončano poprsje (1923, Gliptoteka HAZU) i spomen-ploču s reljefnim poprsjem na obiteljskoj kući u Opatičkoj 12 u Zagrebu (1935). U službenim spisima prezimenu je dometao Petropoljski ili od Petropolja, kao oznaku naslijeđene plemićke titule.
LIT.: K. Š. Gjalski, Antun Mihanović, Vienac, 13. VI. 1896. • D. Hirc, Mihanovićev dol i Malo Trgovište, Prosvjeta, 9(1901) 22. • A. G. Matoš, Lijepa naša domovina, u: Naši ljudi i krajevi, Zagreb 1910. • B. Vodnik, Antun Mihanović, Zagreb 1910. • P. Grgec, Mihanovićeva Hrvatska domovina, Hrvatska prosvjeta, 22(1935) 8. • M. Mayer, Stogodišnjica hrvatske himne, Zagorski list, 2(1935) 63. • F. Fancev, Dokumenti o prvim službama Antuna Mihanovića, Građa za povijest književnosti hrvatske, 1940, 15. • T. Matić, Mihanovićeva »Reč domovini«, Historijski zbornik, 2(1949) 1–4. • J. Golubić, Mihanovićeva »Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku«, Kaj, 22(1989) 1–2. • Antun Mihanović i njegovo doba (zbornik), Zagreb 1996. • J. Očak, Antun Mihanović, Zagreb 1998. • S. Damjanović, Jezik detinstvo prebavi, Vijenac, 9. VII. 2015.
T. Rogić Musa