Moscon

obiteljski grb

Moscon (Moscini, von Moscon), njemačka poduzetnička i trgovačka obitelj talijanskoga podrijetla u Istri, Kranjskoj, Štajerskoj te Hrvatskoj i Slavoniji od XVI. do XX. st. Članovi obitelji postigli su plemstvo 1595, a 1628. im je rimsko-njemački car i hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand II. Habsburgovac potvrdio obiteljski grb. U XVI. st. podijelili su se na istarsku, štajersku i kranjsku granu. God. 1617. štajerska grana obitelji stekla je barunski naslov, što im je potvrđeno 1715, dok je druga, kranjska grana obitelji barunat stekla 1622, a grofovski naslov 1709. Zahvaljujući brojnim vlastelinstvima i posjedima, ženidbenim vezama s uglednim austrijskim, ugarskim i hrvatsko-slavonskim plemićkim obiteljima (Valvasor, Auersperg, Gregorijanec, Čikulin, Sermage, Erdődy, Vojković, Rattkay, Kavanagh von Ballyane, Drašković, Ožegović) te obnašanju različitih visokih službi, obitelj se ubrajala među uglednije velikaške obitelji Habsburške Monarhije.

Prvi je član obitelji u onodobnoj Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji bio ljubljanski trgovac Sebastian, koji je od Ivana Ungnada od 1539. do 1579. u zakupu držao rudnik bakra u Rudama kraj Samobora te znatno unaprijedio proizvodnju. Njega su potom slijedili nećaci Mark Anton (1560–1614) i Inocent (1545–1623), koji je 1595. za obitelj stekao plemstvo. U Hrvatskoj su se Inocentovi potomci trajno nastanili s njegovim sinom Ivanom, koji se 1605. oženio Martom Gregorijanec te nakon smrti njezina brata Nikole 1607. stekao udjele u posjedima u Križevačkoj, Varaždinskoj (Poznanovec i Bužin) i Zagrebačkoj županiji (dio susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva, Zelina Sveti Nikola, Babča, Lučelnica, Mali Obrež, Buzin, Odra i dr.). Njihov sin Ivan Jakov (1621–1661), suprug Julijane Erdődy, sva je obiteljska imanja na susedgradsko-stubičkome vlastelinstvu darovao 1645. obitelji Vojković. Istodobno se Josip Justin, iz kasnije grofovske grane obitelji Moscon, oženio Elizabetom Erdődy te stekao samoborsko vlastelinstvo s rudnikom Rude. Nakon Elizabetine smrti, vlastelinstvo s rudnikom naslijedila je Ana Elizabeta (? – poslije 1675), supruga Herberta X. Auersperga.

Dobrovoljni gubitak obiteljskih posjeda na susedgradsko-stubičkome vlastelinstvu nadoknadio je Ivanov i Martin unuk Ivan Herbert (? – 1711), koji se oženio Marijom Elizabetom Čikulin (? – prije 1708) te kao miraz stekao grad Krapinu, plemićko dobro Mickovo i polovicu dobra Lužnice. Nakon smrti Ivana Herberta i Marije, njihova su djeca međusobno podijelila obiteljske posjede. Tako je sin Josip Leopold dobio Krapinu, kći Maksimilijana (? – 1724), udana za zagrebačkoga podžupana Ivana Hyaczintha, naslijedila je dio Lužnice s istoimenim dvorom, a mlađoj kćeri Julijani (1682–1760), koja se 1720. udala za francuskoga baruna Josipa Petra II. Sermagea, pripalo je dobro Mickovo kraj Novih dvora zaprešićkih. Nakon smrti ujaka Ivana Franje Čikulina (1746), posljednjega muškog potomka obitelji, Julijana je 1755. naslijedila trećinu posjeda Medvedgrada, Šestina, Susedgrada te velika imanja u Hrvatskome zagorju, a u dvorcu Oroslavje Gornje okupljala je ondašnju društvenu elitu.

Grofovska grana izumrla je u nepoznato doba potkraj XVIII. st., a barunska grana u muškome koljenu s Alfredom Mosconom (1839–1927), suprugom Ide Ožegović Barlabaševački, odnosno u ženskome koljenu s njihovom kćeri Marijanom, suprugom baruna Richarda Karla Buttlara i majkom pjesnika, pisca i prevoditelja Alfreda Richarda Buttlar-Moscona (1898–1972).

U Hrvatskome zagorju obitelj Moscon držala je posjede Poznanovec, Bužin, grad Krapinu, plemićko dobro Mickovo, Rakitje s dvorom i dvor Ogled u stenjevačkoj općini, dio Lužnice sa selima, dvor Kunegunde Hennyngh u Donjoj Stubici, dvor Gašpara Tahija u Strmcu, dvor Šćitarocijevih u Donjoj Stubici, dvor Jurja Lukačića u Pušći, dvor Stjepana Jaskaja u Brdovcu i dvor Stari Grad u Donjoj Stubici.

LIT.: E. Laszowski, Rudarstvo u Hrvatskoj, Zagreb 1944. • N. Budak, Rudnik u Rudama kraj Samobora od XV. do kraja XVII. st., Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 27(1994). • M. Obad Šćitaroci, Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja, Zagreb 1991. • Lj. Dobrovšak i D. Sironić, Povijest bistranskog kraja do 1990., u: Lj. Dobrovšak (ur.), Bistra: monografija, Bistra 2014.

K. Regan