mužikaši (muzikaši)

sastav Lukci na svadbi, oko 1950, Gusakovec–Selnica

mužikaši u svadbenoj povorci, oko 1980, Hum Stubički

mužikaši (muzikaši), manji instrumentalni sastavi, gudački, puhački te tamburaški, koji su se proširili Hrvatskom potkraj XIX. st. i tijekom prvih desetljeća XX. st. Iznimno su popularni u Hrvatskome zagorju.

Po navodima u rječnicima XVII. i XVIII. st., pojedina su glazbala, primjerice bajs, cimbal, tambura, gusle, trublja i trublja micavica, tj. trombon, bila u to doba poznata, posebice na prostoru koji pokrivaju leksikografski izvori I. Belostenca i A. Jambrešića, no tek u XIX. st. potvrđuje se postojanje različitih glazbenih sastava. A. Kovačić u romanu U registraturi (1888) priča o mužikašima koji sviraju gusle (violine) i bajs, a takav gudački sastav F. K. Kuhač naziva »hrvatsko seljačko trogudje«. U opisu glazbenoga života Lobora na prijelazu iz XIX. u XX. st. J. Kotarski potvrđuje tri vrste tamošnjih sastava: trumbetaši – sviraju limena glazbala, mužikaši – sviraju bajs, gusle (violinu) i žveglu (flautu), tamburaši – tamburice, a sve ih objedinjuje nazivom mužikaši. U prvoj polovici XX. st. Božidar Širola ističe guslare, koji su djelovali u manjem sastavu (dvije violine, flauta, bugarija i bas) do sve većega prodora tamburaša, uz koje djeluje i (š)pleh mužika (limena glazba). V. Žganec potvrđuje te navode i bilježi sve veću prisutnost harmonikaša na terenu, kao solističkih glazbenika, ali češće u okviru mješovitih sastava. Istraživanja Jerka Bezića i Ivana Ivančana tijekom 1960-ih potvrđuju prisutnost svih navedenih sastava, s prevagom mješovitih sastava sastavljenih od svirača gudaćih i trzalačkih glazbala, kojima se u sjevernijim dijelovima pridodaje i cimbal, poslije i harmonika te ostala glazbala koja su lokalni glazbenici svirali. Svirali su za plaću uglavnom na privatnim i javnim društvenim događanjima poput svadbi, proštenja i plesnih zabava, a repertoar je bio naglašeno instrumentalno-plesnih značajki te je sadržavao različite skladbe za pratnju plesova, pri čemu su glazba i ples – i funkcionalno i stilski – postojali kao cjelovit fenomen. Svirači su odigrali značajnu ulogu u stvaranju i mijenjanju glazbenoga i plesnoga repertoara u određenoj sredini. Već se od XIX. st. može pratiti potreba za »obogaćivanjem« repertoara preuzimanjem glazbenih obrazaca iz različitih krajeva Hrvatske i Slovenije. Od 1940-ih dolazi do procesa »vokalizacije« repertoara, jer svirači sve više prihvaćaju i izvode šlagere i druge vokalne oblike popularne glazbe, u širenju kojih je presudnu ulogu odigrao razvoj radiodifuzije, a potom i diskografije, nakon čega je od 1960-ih i dalje pjevanje postalo bitnom sastavnicom glazbenih izvedbi seoskih svirača. Prihvaćanjem tehnoloških inovacija s područja popularne glazbe, električnoga pojačanja zvuka te električnih glazbala došlo je i do promjene instrumentalnoga sastava, stoga su danas u najrazličitijim prilikama privatnih i javnih društvenih okupljanja najzastupljeniji mješoviti sastavi koji uglavnom uključuju glazbala s električnim napajanjem.

Suvremena istraživanja (Irena Miholić) potvrđuju da su glazbeni sastavi u prošlosti nastupali samo uživo, dok je danas za njihovo postojanje i uspjeh važno i predstavljanje preko različitih medija. U radijskim programima, na festivalima i nosačima zvuka prezentiraju uglavnom novo stvaralaštvo, koje je (možda upravo zbog višegodišnjega medijskog posredovanja), s obzirom na tekstualnu i glazbenu sastavnicu vrlo srodno. Većinom je riječ o ljubavnim i šaljivim pjesmama na kajkavštini, s motivima iz zagorskoga života. To glazbeno stvaralaštvo spaja popularnu formu šlagera i obilježja glazbe zapadnopanonskoga i (još više) istočnoalpskoga prostora (durske melodije skokovita gibanja, umjereno brz tempo i plesni ritam polke i valcera). No za različite prigode javnoga društvenog okupljanja zagorski sastavi imaju daleko širi repertoar: uz vlastite pjesme izvode i pjesme drugih zagorskih sastava, hitove popularne glazbe te narodne pjesme i plesove preuzete od starijih svirača (često po snimkama iz 1960-ih i 1970-ih). Glavna godišnja smotra zagorskih sastava održava se od 1968. pod nazivom → Igrajte nam mužikaši.

LIT.: J. Kotarski, Lobor: narodni život i običaji, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1915, 1917–18. • B. Širola, Hrvatska narodna glazba: pregled hrvatske muzikologije, Zagreb 1942. • J. Bezić, Raznolik glazbeni svijet šire okolice Donje Stubice, Narodna umjetnost, 10(1974). • I. Ivančan, Narodni plesovi u Gupčevu kraju, Narodna umjetnost, ibid. • S. Tuksar, Hrvatska glazbena terminologija u razdoblju baroka: nazivlje glazbala i instrumentalne glazbe u tiskanim rječnicima između 1649. i 1742. godine, Zagreb 1992. • I. Miholić, Folk Music Ensembles of Hrvatsko zagorje, Narodna umjetnost, 44(2007) 1.

I. Miholić