nadgrobni spomenici

nadgrobna ploča kapetana Martina Mogorića, 1679, župna crkva Blažene Djevice Marije od Pohođenja, Marija Gorica

stela, II-III. st., Lobor

nadgrobni spomenici, znakovi kojima su obilježena mjesta ukopa pojedinca ili skupine osoba. Običaji njihova podizanja i načini oblikovanja povezani su s predodžbama pojedine kulture o zagrobnome životu i kultu pokojnika, a kvaliteta njihove izvedbe čest je pokazatelj društvenoga položaja preminuloga. U starije kameno doba tijela pokojnika polagala su se u zemlju u zgrčenu ili ispruženu položaju, što je bio najčešći oblik pokapanja do pojave paljevinskoga ukopa u žari tijekom kasnoga brončanog doba (kultura polja sa žarama). U starije željezno doba grobovi istaknutih članova društva obilježavani su nasutim zemljanim humcima (tumulima) bez kamenoga oboda (Podstenje kraj Radoboja, Ravno Brezje kraj Kumrovca, Veliko Trgovišće). Obred spaljivanja nastavio se primjenjivati i u doba Rimskoga Carstva. Pepeo se pohranjivao u zemlju, urne, škrinje ili zidane komore, a mjesta njegova odlaganja obilježavana su stelama (Hrašćina, Lobor), nadgrobnim arama (Mihaljekov Jarek u Krapini) i edikulama (Varaždinske Toplice). U II. i III. st. obred spaljivanja postupno je ustupio mjesto obredu polaganja tijela u grob, a stele i are zamijenjene su kamenim sarkofazima koji su se nastavili primjenjivati i u ranokršćansko doba.

Kršćani su se tijekom IV. st. pokapali u blizini mučeničkih grobova (martira), oko kojih su podizali pojedinačne spomenike i grobnice. Izgradnjom prvih bazilika iznad grobova mučenika, vjernici su se od V. st. nadalje pokapali unutar crkava ili u njihovoj neposrednoj blizini. Tijekom ranoga srednjeg vijeka grobovi unutar crkava najčešće su obilježavani pločama položenima iznad pokojnikova groba na kojima je bio uklesan natpis popraćen motivima karakterističnima za funeralnu ikonografiju (križ, lubanja, kostur) ili obiteljskim grbom. U zrelome srednjem vijeku (XI. st.) pojavile su se prve nadgrobne ploče s reljefnim prikazom pokojnika (Španjolska, Francuska). Na području Hrvatskoga zagorja zastupane su od početka XVI. do sredine XVII. st., a najvećim je dijelom riječ o nadgrobnim pločama plemićkih obitelji na kojima su pokojnici prikazani u viteškome oklopu (nadgrobna ploča Ivaniša Korvina u Lepoglavi, F. Tahija u Gornjoj Stubici, Petra Rattkaya u Desiniću, G. Draškovića u Bednji, Benka Thuroczyja u Vinici, Ivana Pethő de Gerse u Ivancu i Vragovića u Maruševcu). U XIII. st. pojavio se novi tip nadgrobnoga spomenika, epitaf. Epitaf je reljefno izvedena ploča ugrađena u unutarnji ili vanjski zid crkve, a na području Hrvatskoga zagorja primjenjivao se do XIX. stoljeća. Njegova likovna rješenja variraju od najjednostavnijih, poput natpisa s obiteljskim grbom (epitaf N. Istvánffyja u Vinici, Gašpara Bedekovića u Krapini te Ivana Pethő de Gerse i Sigismunda Rattkaya u Lepoglavi), do složenijih, poput figuralnih prikaza s likom pokojnika koji kleči u molitvi pred Raspetim (epitaf P. Keglevića u Pregradi, Franje Keczera Radovanskoga u Vinici, Martina Mogorića u Mariji Gorici i Ladislava Patačića u Lepoglavi). Pojavom obreda pokapanja unutar crkava kameni sarkofazi, koji su se u rimsko i ranokršćansko doba upotrebljavali kao nadgrobni spomenici, izgubili su svoju prvotnu funkciju. Izliveni u metalu, počeli su se upotrebljavati kao mrtvački sanduci u kojima su tijela preminulih polagana u kripte (sarkofazi Žigmunda i Emerika Erdődyja u Klanjcu). Zabranom pokapanja unutar crkava pokojnici se od sredine XIX. st. pokapaju isključivo na grobljima, na kojima se primjenjuju raznoliki oblici nadgrobnih spomenika (križevi, natpisne ploče, poprsja, pojedinačne ili grupne skulpture).

M. Žvorc