Nežmahen, Stjepan

Nežmahen, Stjepan (Štef), politički i društveni aktivist (Doliće kraj Krapine, 15. VIII. 1894 – Celje, 12. XI. 1986). Osnovnu školu pohađao je u Krapini, gdje je potom izučavao lončarski zanat. Nakon završetka školovanja, u potrazi za usavršavanjem otišao je preko Slovenije do Leibniza i Graza. Prilikom traženja osobnih isprava, austrougarski službenici su ga uputili u Peštu, što ga je usmjerilo u borbi za priznavanje nacionalnoga identiteta. Prijavio se u vojsku te su ga rasporedili u tadašnju ratnu mornaricu. Službovao je na brodovima »Viribus Unitis« (1914), »Radetzky« (1915–17), »Schwarzenberg« (1917) i »Panter« (1918). Nakon izlaska iz vojske do 1926. bavio se sitnom trgovinom u unajmljenome prostoru u Krapini. Kad je 1919. u Krapini osnovana Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista) obavljao je dužnost tajnika, a do 1920. bio je i općinski odbornik. Zbog svojega opredjeljenja teško je pronalazio zaposlenje, a 1927. kao trgovački putnik zaposlio se u Tvornici štapova. Potom je otvorio lončarsko-pećarsku radionicu. Početkom 1931. napustio je i taj posao te se zaposlio u poslovnici prodavaonice cipela Bata u Krapini. Od 1932. bio je namještenik Poreznoga ureda u Krapini, no kako je i dalje bio politički aktivan, nakon atentata na kralja Aleksandra, 1934. je uhićen. Godinu poslije u Krapini je otvorio trgovinu sitnom robom i gostionicu. Zauzimajući se za prava radnika, uključio se u organizaciju štrajkova za osmosatno radno vrijeme i veće nadnice. S drugim komunistima i simpatizerima NOR-a uhićen je 1941. pod optužbom da je provodio komunističku propagandu te da je prisustvovao komunističkim sastancima koji su se održavali u njegovu stanu. Ponovno je uhićen 1942. Pokretni prijeki sud u Zagrebu u siječnju 1943. osudio ga je na smrt strijeljanjem, ali je dva dana poslije pomilovan te osuđen na doživotni zatvor u Lepoglavi, odakle su ga u srpnju 1943. oslobodili partizani. Ubrzo se uključio u Kalnički partizanski odred i obavljao poslove ekonoma i referenta. God. 1945. vratio se u Krapinu, gdje je imenovan pročelnikom za trgovinu i opskrbu pri Kotarskome narodnooslobodilačkom odboru. Bio je tajnik Mjesnoga narodnooslobodilačkoga odbora u Krapini, dva puta njegov predsjednik (1946. i 1948), a od početka 1949. kotarski povjerenik za komunalne poslove u Krapini. Zauzimao se za društveno unapređenje Krapine i okolice (izgrađena je cesta Đurmanec–Pregrada, na mjestu nekadašnjega sajmišta sagrađen je stadion, Dom kulture, dovršeno je novo krilo Gimnazije te je provedena elektrifikacija okolnih naselja). God. 1951. imenovan je predsjednikom Gradskoga odbora Krapina i na toj je dužnosti bio do umirovljenja 1955. Tada su osnovana poduzeća → Jedinstvo i → Kotka, počeo je raditi Gradski muzej Krapina, izgrađena je tržnica te su asfaltirane i uređene ceste. Istaknuo se i u društvenim aktivnostima: bio je član krapinskoga Obrtničko-radničkoga tamburaškog društva »Gaj«, Hrvatskoga sokola, sportskoga kluba »Zagorac«, DVD-a Krapina, a 1946. sudjelovao je i u njegovoj obnovi (predsjednik 1946–63), od 1947. bio je predsjednik Hrvatskoga pjevačkog društva »Zagorac«, 1951. predsjednik općinskoga odbora Crvenoga križa Krapina, 1958. s Udruženjem umirovljenika Krapina osnovao je tamburaško-pjevački klub, te obavljao i druge dužnosti u različitim krapinskim odborima i društvima.

LIT.: A. Kozina, Susret s veteranom revolucije – Štefom Nežmahenom, Kajkavski kolendar, Čakovec 1972. • S. Nežmahen – Štef, Pod crvenom zastavom (autobiografija), Krapina 1976.

D. Kozina