Norik

Norik (latinski Noricum), rimska provincija koja se protezala od Dunava na sjeveru do Celja i sutlanske regije na jugu. Većim dijelom osnovana je na teritoriju Noričkoga Kraljevstva koje se svojevoljno pripojilo Rimskome Carstvu. Političko središte bio je Virunum na Gosposvetskome polju. Rimski car Dioklecijan podijelio je Norik u dvije provincije: sjevernu, Obalni Norik (Noricum Ripense), i južnu, Sredozemni Norik (Noricum Mediterraneum). Glavni grad južnoga Norika bio je Virunum, a od V. st. Teurnia (Šentpeter v Lesu), zapadno od Virunuma. Početkom IV. st. priključena joj je cijela ptujska općina (Poetovio), koja se prostirala s obje strane Ivanščice sve do Varaždinskih Toplica na istoku. To područje vjerojatno joj je pripojeno zbog strateški važnoga prijelaza na rijeci Dravi, ali i zbog slična sastava stanovništva, tzv. panonsko-noričkoga, o specifičnoj nošnji kojega svjedoče različiti kameni spomenici. Ondje su se nalazili različiti rudnici (željezo i zlato) te bogata ležišta mramora. Početkom IV. st. iz Akvileje je prodiralo kršćanstvo, a u V. st. poznati su biskupi u gradovima Celeja (Celje) i Poetovio (Ptuj) koji se tijekom VI. st. sklanjaju u visinske utvrde koje postaju središte političkoga i gospodarskoga života. U Justinijanovo doba dijelom su je zaposjeli Langobardi. Velik dio stanovništva s njima je otišao u Italiju, a preostalo je stanovništvo u posljednjim desetljećima VI. st. dvadesetak godina branilo područje pred prodorom Slavena.

K. Filipec