odjeća, tradicijska (narodna nošnja)

narodna nošnja iz Kumrovca

narodna nošnja iz Bistre

narodna nošnja iz Pregrade

odjeća, tradicijska (narodna nošnja), odjevni predmeti negrađanskoga stanovništva u predindustrijsko doba. Narodna nošnja Hrvatskoga zagorja pripada panonskome tipu koji je primjetan u ranim razdobljima u Panonskoj nizini. Za izradbu nošnje koristile su se najčešće domaće sirovine, konoplja i lan, a u novije doba te su se osnovne sirovine počele kombinirati s kupovnim pamučnim vlaknima. Uzgojem i obradbom lana i konoplje bavile su se uglavnom žene, dok su samo tkanje obavljali muškarci, tkalci. Zagorska je nošnja izgledom vrlo jednostavna, u osnovi bez ukrasa, iako pokazuje tendenciju ukrašavanja koje se svodi na skroman plosnati vez, križiće, obamitane rupice, porupčiće, rese i heklanu špicu, tj. čipku na kukicu. Skroman ukras izrađen je pretežito u stiliziranu biljnom ornamentu; kod veza su najčešće vidljivi stilizirani cvjetni ili geometrijski motivi u crvenim, zelenim i plavim tonovima, a osim na odjevnim predmetima, takvi se motivi nalaze i na ručnicima, stolnjacima, jastučnicama te na ukrasnim tabletićima. Zastupljenost crvene boje na bijelome platnu najčešća je na odjeći djevojaka, nevjesta i mladih žena iz razloga što crvena boja, vjeruje se, štiti od uroka, a ujedno je boja ljubavi i sreće. Ukrasi su ušiveni na stražnjoj strani haljine i na pregači, a katkada i na rubovima i prednjoj strani košulje. Umijeće vezenja prenosilo se s generacije na generaciju; žene koje su to znanje stekle kao djevojčice danas ga putem kreativnih radionica prenose na generacije različite životne dobi, čime pridonose razvoju maštovitosti i kreativnosti te oblikovanju vlastita likovnog izraza. Uz osnovnu podjelu na mušku i žensku odjeću, razlikovala se odjeća za svaki dan od odjeće za svečane blagdanske dane u kojoj se nedjeljom i blagdanima odlazilo u crkvu i koja se nosila na svadbama i proštenjima. Osnovni dijelovi odjeće izrađeni su od prtenine, domaćega platna koje se nosilo i ljeti i zimi. Dodatni dijelovi rađeni su od grubljega sukna ili tanje tvorničke tkanine.

Za mušku nošnju karakteristične su gače ili breguše, bijele hlače širih nogavica dugih do gležnja, rubača, bijela košulja koja se nosila poviše hlača, a oko pasa opasivao se kožni remen. Ljeti se na košulju oblačio lajbec, prsluk koji je sezao do struka, a bio je izrađen od sukna tamnoplave ili crne boje. Prvi lajbec u zagorskim krajevima, u krznenoj izvedbi, kao zaštitu od hladnoće najvjerojatnije je nosio stanovnik Hušnjakova. U hladnim zimskim mjesecima na cijelome području Zagorja nosila se surka, surina, kraći haljetak dugih rukava. Do sredine XIX. st., pored tamnih surina, nosile su se surine od sivoga, plavoga ili bjelkastoga sukna. Po boji surine raspoznavali su se kmetovi od feudalnih gospodara. Primjerice, kmetovi grofa Draškovića iz Trakošćana nosili su sivkaste surine sa zelenim gajtanom. Surine su nosili i muškarci i žene, a izrađivali su ih majstori čohaši ili surinaši. Već početkom XX. st. surine su zamijenili kaputi od crnoga vunenog sukna jednostavne tvorničke proizvodnje. U Stubici i okolnim selima u upotrebi su bili i kožuhi, kožni kaputići s rukavima, izrađeni od žute kože s podstavom od domaćega krzna. Nosili su ih samo imućniji seljani. Kao pokrivalo za glavu muškarci su nosili škrlak, šešir od tvorničkoga pusta. Na nogama su najčešće nosili škornje, čizme.

Tradicionalni način odijevanja počeo se postupno napuštati nakon Drugoga svjetskog rata. Svaki važniji događaj ili promjena u životu, od djetinjstva, djevojaštva, zaruka i udaje, zrele dobi i udovištva, mogla se raspoznati na ženskome ruhu. Dijelovi ženske nošnje su opleček, bijela bluza koja prekriva tijelo od vrata do malo ispod pojasa s dugim rukavima ili rukavima do ispod lakta. U donjem dijelu rukavi su suženi i ukrašeni vezom na platnu. Svečane ili raskošnije bluze imaju na prsima, u obliku plastrona, na platnu izvezeni ukras najčešće bijelim pamukom, ponegdje uz dodatak crvenih ili plavih pamučnih niti. Bluza se kopča na leđima, gdje je često i nešto kraća, vjerojatno radi uštede platna. Preko oplečka oblači se rubača, nabrana suknja, gornji dio koje, janjišče, pokriva leđa, a naprijed je otvorena i ima samo rance, naramenice. Donji dio suknje, krila, po dužini je sastavljen od nekoliko (tri do četiri) širine tkanja, pole, koji su sastavljeni špicom, domaćom čipkom izrađenom na kukicu. Preko oplečka i rubače opasivao se kožni remen, a potom se stavljao fertun, pregača, također ukrašena užim ili širim naborima, te rijetko izvezenim ili istkanim ukrasom . Preko rubače i oplečka do Prvoga svjetskog rata žene su nosile zobun, haljetak izrađen od debljega sukna bijele boje, ponekad u tkanju ukrašen raznobojnim prugama. Uz zobun, zimi se nosila surina ili gunjasti robec, velika vunena marama različitih boja, presložena dijagonalno u trokut, s dugačkim resama, koja se pod bradom vezivala u čvor. Žene su kosu češljale u kečke, pletenice, koje su na tjemenu omatale oko posebno izrađenoga upleta, kunča, maloga kružnog podloška od šiblja ili vlati konoplje u koje su ulagale žicu. Tako složenu kosu pokrivale su poculicom, okruglom kapicom na koju su u svečanijim prilikama polagale peču, pravokutnu maramu izrađenu od tanjega domaćeg platna . Poculica i peča prestale su se nositi početkom XX. st., a zamijenio ih je krunaš, marama pretežito žute boje, koja je ime dobila po tome što joj je cijena bila tri krune. Tradicionalni način odijevanja postepeno se napuštao uoči Prvoga svjetskog rata, a u selima udaljenijima od središta i glavnih putova nošnja se zadržala dulje vrijeme.

Važan čimbenik bilo je održavanje i čuvanje tekstila. Odjevne predmete žene su prale u posebno pripremljenim lužinama od domaćega pepela i vode (kuhanje pepela). U vodu, proključalu u većoj posudi na peći, stavljao se pepeo, a potom se sve kuhalo neko vrijeme. Takvim načinom pripreme tvari su se u vodi rastapale i dobivao se lug, oštra i pod prstima masna otopina. Jačina luga ovisila je o količini pepela. Hlađenjem vode gusti dio ostajao je na dnu posude, a na površini masna voda, koja se ulijevala u drveno korito, u kojem se rublje namakalo i ostavljalo do jutra kada bi se nosilo na potok na pranje. Rublje se pralo pomoću riflje koja je imala drveni okvir, a u sredini izbrazdanu metalnu plohu po kojoj se rublje trljalo. Oprano rublje nosilo se u drvenim vedricama na sušenje. Kako bi lakše podnosile težinu posla, žene su se dogovarale koji će dan prati rublje. Glačanje rublja obavljalo se pomoću sukala na koje se namatalo sukno, a na njega se stavljalo korito, u kojem je bio kamen. Poslije su se upotrebljavala i gusana glačala na žar, u koje se nadeval ogalj. Izglačano rublje spremalo se u drvene škrinje manjih dimenzija s poklopcem u obliku sedla, ukrašenim geometrijskim motivima, a pojedina kućanstva imala su i škrinje većih dimenzija s ravnim poklopcem bez ukrasa.

LIT.: K. Benc-Bošković, Narodna nošnja Hrvatskog zagorja, Hrvatsko zagorje, 2(1970) 4–12. • V. Belaj, Ženska nošnja lepoglavskog kraja, ibid., 3(1971) 1.

A. Paun-Gadža