orgulje

orgulje u župnoj crkvi Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije, Lepoglava, 1649.

orgulje u kapeli sv. Jurja, Purga Lepoglavska, 1750.

orgulje u župnoj crkvi Blažene Djevice Marije od Pohođenja, Marija Gorica, 1759.

orgulje, složeno puhaće glazbalo na kojem se tonovi proizvode puštanjem stlačenoga zraka u svirale. Budući da mogu oponašati sva orkestralna glazbala, kao i ljudske glasove, orgulje se nazivaju i »kraljicom glazbala«. Najčešće se koriste kao solističko glazbalo tijekom bogoslužja. U kršćanske crkve uvode se od VIII. st., a njihovim »zlatnim dobom« smatra se razdoblje XVII–XVIII. st. Najviše povijesnih i spomeničkih orgulja u RH nalazi se na području Hrvatskoga zagorja. Prvi podatci o orguljama na zagorskome području datiraju iz XV. st., a najstarije sačuvane orgulje su Johanna Georga Freundta iz 1649. u župnoj crkvi u Lepoglavi. Od XVII. st. može se pratiti i kontinuirani razvoj orgulja na području Hrvatskoga zagorja, a najveći dio danas postojećega fonda uglavnom je nastao od druge polovice XVIII. st. do prve polovice XX. st.

Neke od najznačajnijih orgulja one su u Krapinskim Toplicama (1860), Pregradi (1834), Komoru Začretskome (oko 1870), Kraljevcu na Sutli (1848), Hrašćini (1779), Loboru (1839), Varaždinskim Toplicama (1765), Lovrečanu (1762–1889) i Zagorskim Selima (1864).

Jednostavniji i za naručitelja jeftiniji tip orgulja naziva se pozitiv. Najznačajniji pozitivi nalaze se u crkvama u Klenovniku (kapela sv. Antuna, oko 1750), Humu Košničkome (1763), Loboru (crkva Majke Božje Gorske, oko 1750), Ivaniću Miljanskome (prva polovica XVIII. st.) i Purgi Lepoglavskoj (1750). Do polovice XIX. st. orgulje su uglavnom gradili strani graditelji, pretežito iz Slovenije i Austrije, koji su sagradili znatan broj i danas postojećih glazbala: Ivan Juraj Eisl (orgulje u župnoj crkvi u Mariji Gorici, 1759), Anton Scholtz (pozitiv u kapeli u Bistri, 1784), Simon Otonič (orgulje u crkvama u Hrašćini, 1779. i Sopotu, 1766) te austrijski graditelj Anton Römer (orgulje u crkvi na Trškome Vrhu, 1765). Od polovice XIX. st. postupno počinju djelovati domaće orguljarske radionice, od kojih je najveći trag ostavila zagrebačka radionica obitelji Heferer. Od orgulja što su ih izgradili na zagorskome području, najznačajnije su one u Krapini (župna crkva sv. Nikole, 1903), Klanjcu (1921), Svetome Križu Začretju (1894) i Vinici (1912). Ostali se domaći orguljari svojim djelima javljaju uglavnom sporadično, a među značajnijima su orgulje u crkvama u Visokome (Antun Schimenz, 1871), Loboru (Georg Gotthard Steininger, 1839) i Belcu (Josef Smolle, 1863).

Sve širi interes i težnja za očuvanjem baštine, u koju spada i orguljski fond, potaknuli su obnovu umjetnički najvrednijih djela koju sufinancira Ministarstvo kulture u suradnji s Krapinsko-zagorskom županijom. Glazbeni festival Orgulje Heferer od 1994. koncertima sustavno promiče orguljsku glazbu te potiče restauraciju i održavanje povijesnih orgulja.

M. Đurakić