Oršić (Oršić Slavetićki)

obiteljski grb

Juraj Oršić, Michael Stroy

Krsto II. Oršić, Fortunat Bergant, 1750; HISMUS

Oršić (Oršić Slavetićki), plemićka obitelj. Po obiteljskoj predaji podrijetlom su iz plemićkih rodova Karinjana i Lapčana. U izvorima se prvi put spominju u ispravi iz Knina iz 1420. Za vojne zasluge u borbi protiv Osmanlija hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin darovao je 1467. Petru i njegovoj braći posjed Slavetić, sjeverozapadno od Jastrebarskoga. Na posjedu, koji im je stoljeće i pol bio glavno imanje, sagradili su istoimenu utvrdu te su prezimenu pridodali pridjevak de Slavetić. U XV. st. spominje se Ludovik, koji je poginuo u Bitki na Krbavskome polju (1493), a u prvoj polovici XVI. st. Stjepan, koji je poginuo u Bitki kraj Sigeta (1566). Tijekom XVI. st. sukobili su se sa Stjepanom Frankapanom Ozaljskim oko slavetićkoga imanja, od čega ih je zaštitio car i kralj Ferdinand I. Habsburgovac. Ivan III. (? – 1563) sudjelovao je u protuosmanskim ratovima, za što je od Ferdinanda I. Habsburgovca dobio Rastoke. Kupio je grad i posjed Zvečaj na Korani, Rogoz kraj Maribora te posjed kraj Čakovca. U braku s Anom, rođ. Konjski, imao je sedmero djece. Njegov sin Krsto I. bio je kapetan Bojne. U braku s Margaretom iz obitelji Tahi, jedne od najmoćnijih tadašnjih velikaških obitelji, stekao je posjed Božjakovinu. Neovisno o tome, za Seljačke bune 1573. bio je na strani pobunjenih seljaka protiv F. Tahija. Njegova braća Marko II., kaštelan Ozlja i gubernator primorskih krajeva sa sjedištem u Bakru, te Ivan IV. stupili su u brak sa sestrama iz obitelji Babonožić te stekli posjede Kostel kraj Pribića, Mekušje i Orle. Potkraj XVI. st. od cara i kralja Rudolfa II. dobili su darovnicu za sva svoja imanja, među njima i utvrdu Slavetić. Obiteljske posjede objedinio je Matija II., kojemu su Keglevići založili i posjed Ternovec. Njegovi sinovi Juraj Baltazar i Ivan Franjo za zasluge u obrani hrvatske vojne granice 1675. dobili su barunat s pridjevkom Oršić, a 1682. Ivan Franjo i njegov sin Antun imenovani su nasljednim županima modruškim te su dobili Severin na Kupi. Ivan Franjo (1630–1686), oženivši se Elizabetom Petričević, naslijedio je posjede u Hrvatskome zagorju (Gornja Bistra, Jakovlje, Psarno, Gornja Stubica) te Petrovinu u Turopolju. Posvetivši se vojnoj službi, imenovan je pukovnikom i vicegeneralom Karlovačkoga generalata, a njegove bitke protiv Osmanlija, posebice kraj Grebengrada (1685), opjevao je latinist I. F. Čikulin u pjesmi Franciscus Orssich Illyrus. O svojim čestim putovanjima u Graz i Beč (1670–73) napisao je mješavinom čakavskoga i štokavskoga narječja djelo Putni račun, važan izvor onoga vremena. Njegov sin Antun (? – 1706), osim što je bio nasljedni župan modruški, bio je konjički kapetan u Karlovačkome generalatu. Sudjelovao je u borbi protiv Osmanlija u Tirolu, a poginuo je u bitki protiv Ferenca II. Rákoczyja kraj Körmenda. U braku s barunicom Terezijom Wintershoffer imao je sina Bernarda (1696 – oko 1723), koji je također bio nasljedni župan modruški i nasljednik očevih imanja, te u braku s Anom Patačić otac Krste II. (1718–1782), najistaknutijega člana obitelji XVIII. st. Krsto II. istaknuo se u Ratu za austrijsku baštinu (1740–48), kada je stekao grofovski naslov te je imenovan vitezom zlatne ostruge. God. 1749. postao je prisjednikom Banskoga stola, 1750. dopukovnikom kostajničke, a 1753. pukovnikom glinske pukovnije. Sudjelovao je u Sedmogodišnjem ratu (1756–63), nakon kojega je postao general bojnik i zapovjednik banskih pukovnija. Nakon umirovljenja u činu podmaršala, 1770–82. obnašao je dužnost velikoga župana Zagrebačke županije te je dao sagraditi barokne dvorce u Gornjoj Stubici i Gornjoj Bistri. S Josipom, rođ. Zichy, imao je jedanaestoro djece. Njihov sin → Franjo Ksaver diplomirao je teologiju u Rimu te je od 1782 (ili 1783) službovao kao župnik u Krapini, gdje je dao izgraditi župni dvor, a 1793. imenovan je zagrebačkim kanonikom. Drugi sin Ivan Nepomuk st. (1753–1817) bio je komornik i prisjednik Banskoga stola te upravitelj pošte u Zagrebu (1807–17). Imao je šestero djece: Augusta, Vilima, Ernesta i Karla, Antoniju, udanu Lichtenberg, i Valburgu, udanu Delivuk. Njegov brat Adam (1748–1820) bio je carsko-kraljevski komornik i virilist Hrvatskoga sabora. U memoarima na njemačkome jeziku (izdao ih je I. Kukuljević Sakcinski u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku, 1869) donio je povijest svoje obitelji kao i opis društvenih prilika u Hrvatskoj za razdoblje 1725–1814, što se smatra važnim izvorom za hrvatsku povijest na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. Adam je s prvom suprugom Eleonorom, rođ. Vojković, imao sinove Jurja i Petra te kćeri Josipu, udanu Kulmer, i Reginu, udanu Sermage. U drugome braku s Franciskom, rođ. Keglević, imao je sina Ladislava, koji je umro u djetinjstvu. Sin Juraj (1780–1847) sudjelovao je u bitki kraj Austerlitza (1805) te napredovao do čina bojnika. Nakon protunapoleonskih ratova, priključio se hrvatskomu preporodnom pokretu te, surađujući s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim, Ljudevitom Vukotinovićem i Lj. Gajem, 1843. ušao u vodstvo Narodne stranke. Bio je zastupnik Hrvatskoga sabora (1820–47), član Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva, Narodne čitaonice te financijski suutemeljitelj Matice hrvatske. Kao član, vrhovni kapetan i pokrovitelj Streljačke družine u Zagrebu, darovao je svoje imanje na Tuškancu za podizanje Streljane. Njegove sestre Josipa i Regina bile su članice Društva skladoglasja, dale su priloge za osnutak Narodnoga muzeja, a Josipa je bila i financijska utemeljiteljica Matice hrvatske te je materijalno potpomogla osnivanje JAZU-a. S obzirom na to da Juraj u braku s Wilhelminom (Minom), rođ. Hiller, koja je inicirala podizanje spomenika srpanjskim žrtvama 1845, nije imao djece, njegova su imanja naslijedili sinovi Ivana Nepomuka starijega: August, Vilim, Ernest i Karlo. August (1798–1853) je bio vlastelin u Popovcu i veliki sudac. Ernest upravitelj pošte u Zagrebu, sa suprugom Julijanom, rođ. Jelačić, imao je kćeri Ernestinu, udanu Kuchtich, i Amaliju, udanu Erdődy (1820–1851). Karlo, upravitelj pošte u Severinu, bio je u braku s Petronelom, rođ. Rendić, a njegov brat Vilim (Wilhelm) (? – 1861) boravio je u Gornjoj Bistri te sa suprugom Katarinom, rođ. Kanotay, imao sinove Roberta (1827–1904), Rudolfa (1829 – ?) i Viktora (1836 – ?) te kćeri Katarinu, udanu Rost, i Valeriju, udanu Faller. Robert je bio komornik i bojnik te veliki župan Bjelovarske županije. Posjedovao je imanja Jurketinec i Veliki Otok. Dvorac i imanje Bistru naslijedila je Amalija Erdődy, a njezina kći Ludovika 1860. prodala je dvorac Ivanu Rathu, koji ga je 1862. prodao H. Carionu.

LIT.: A. Oršić Slavetićki, Rod Oršića, Zagreb 1943. • Lj. Dobrovšak (ur.), Bistra (monografija), Bistra 2014.

V. Filipčić Maligec i V. Dugački