Oštrc (Oštrcgrad)

panorama

utvrda, XIV. st.

tlocrt utvrde

Oštrc (Oštrcgrad), utvrda na istoimenome brijegu (736 m nadmorske visine) na Ivanščici. Sastojala se od dvaju dijelova – glavnoga na najvišoj točki brijega i podgrađa na nižoj zaravni. Na sjeverozapadnoj strani je mala, uska ulazna kula, građena od kamena lomljenca s klesancima na uglovima. Podgrađe je okruženo jakim zidovima, građenima slično kao i ulazna kula. Na najvišoj točki brijega nalazi se uska zaravan s dvjema kulama i zgradama za stanovanje. Sjeverna okrugla kula sačuvana je tek djelomično i to u najdonjemu dijelu. Vanjski plašt zida kule građen je od priklesanoga kamena lomljenca, dok je jezgra od nabacanoga lomljenca vezanoga žbukom. Između sjeverne i južne kule zaravan je bila zatvorena istočnim obrambenim zidom, sagrađenim na samome rubu litice, danas sačuvanim samo u tragovima. To je bio najnepristupačniji i najsigurniji dio utvrde pa su uza zid bile zgrade za stanovanje (vjerojatno palas) koje su se pružale cijelom dužinom zaravni između kula. I one su sačuvane samo u temeljima. Na neizgrađenome dijelu zaravni vjerojatno se nalazilo unutrašnje dvorište. Južna kula četverokutnoga oblika, uz ulaznu kulu, najbolje je sačuvani dio utvrde. Građena je kao i sjeverna, s jezgrom od nabacanoga kamena lomljenca i vanjskim plaštem koji je danas posve otpao, osim na zapadnoj strani, gdje još stoji dio zapadnoga zida. U visini prvoga kata nalazi se dobro sačuvani otvor za top na kojem se, s vanjske strane, nalaze dvije kamene gotičke profilacije (kao spolije – građevni materijal u sekundarnoj uporabi).

Kao brdo, Oštrc se prvi put spominje 1258, a kao castrum 1330, kada je njegov vlasnik bio Petar Gisingovac. Oštrc je poslije često mijenjao gospodare; među ostalima držali su ga grofovi Celjski (1399–1456), Ivan Vitovac, Ivaniš Korvin, Nikola Mladinić, Juraj Brandenburški, Ljudevit Pekri i obitelj Bradač. Zbog stalnih prepirki i parnica oko vlasništva grad je pomalo propadao te se polovicom XVII. st. spominje kao ruševina (castrum dirutum). Posjed je potom došao u vlasništvo grofova Keglevića te je pripojen Loboru.

LIT.: Gj. Szabo, Spomenici kotara Krapina i Zlatar, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, 13(1913–14) 1. • E. Laszowski, Gradina Oštrc u Zagorju, Prosvjeta, 20(1912) 7–8.

K. Filipec