oštrcgradsko vlastelinstvo

oštrcgradsko vlastelinstvo, srednjovjekovno i novovjekovno zemljišno dobro na južnim padinama Ivanščice u središtu Hrvatskoga zagorja. Tijekom srednjega i novoga vijeka nalazilo se u sklopu Zagorske županije (XI. st. – kraj XIII. st.), Zagorskoga distrikta Varaždinske županije, Zagorske grofovije (1399–1488) te naposljetku Zagorskoga distrikta Varaždinske županije (districtus Zagoria) sve do ukidanja kmetstva 1848. Kao središte vlastelinstva spominje se od 1330. utvrda Oštrc, koja se u to doba nalazila u vlasništvu Petra Gisingovca, zvanoga Herceg, da bi nakon njezina napuštanja u prvoj polovici XVII. st. i sjedinjenja vlastelinstva sa susjednim loborskim vlastelinstvom, središte bilo premješteno u dvorac Lobor. Oštrcgradsko vlastelinstvo na sjeveru je graničilo s belsko-ivanečkim vlastelinstvom, na istoku s belečkim vlastelinstvom, na jugu s plemićkim posjedima Ščrbinec, Gornja i Donja Batina te plemićkim posjedima u susjedstvu Zlatara, a na zapadu s loborskim vlastelinstvom.

Jezgru oštrcgradskoga vlastelinstva činila je zemlja, koja se 1258. nalazila u sastavu posjeda utvrde sv. Jurja. Kao neovisno vlastelinstvo oblikovalo se najkasnije do 1330, kada se u dokumentima prvi put spominje utvrda Oštrcgrad. Svoju prvotnu teritorijalnu veličinu vlastelinstvo je zadržalo do početka XVI. st., kada mu je Marčinko de Prydrycho od Supan-potoka priključio posjede Gornju Batinu (1501) i Donju Batinu (1504). U XVIII. st. Keglevići su ga sjedinili sa susjednim loborskim vlastelinstvom. U tome teritorijalnom obliku održalo se sve do ukidanja kmetstva 1848.

Glavna gospodarska grana vlastelinstva bilo je vinogradarstvo, koje je nosilo više od polovice ukupne poljoprivredne proizvodnje na vlastelinstvu, dok se ostala proizvodnja odnosila na uzgoj pšenice i raži te na uzgoj stoke (osobito svinjogojstvo). Dokumenti s početka XVI. st. na vlastelinstvu spominju 10 velikih vinograda ili gorica, a početkom XVII. st. taj se omjer povećao u korist vinogradarstva, od kojega su potjecali gotovo svi prihodi vlastelinstva.

Oštrcgradsko vlastelinstvo ubrajalo se među manja i slabo naseljena vlastelinstva u Banskoj Hrvatskoj, osobito u doba osmanske navale na Hrvatsku tijekom XVI. st. Iako se nije izravno nalazilo na trasama kojima su Osmanlije prodirali prema zapadu, ipak je dio podložnika vlastelinstva otišao u sigurnije krajeve, zbog čega se broj stanovnika i naselja na vlastelinstvu potkraj XV. i u prvoj polovici XVI. st. smanjio, a do oporavka je došlo potkraj XVI. i u XVII. st.

U sklopu vlastelinstva nalazilo se na mjestu današnjega naselja Martinšćine trgovište Oštrc (oppidum Osterc), koje se prvi put u izvorima spominje 1483, dok se u popisu poreza iz 1512. navodi pod imenom trgovište Sveti Martin (oppidum Sancti Martini), po župnoj crkvi sv. Martina, koje se prvi put spominje kao sjedište župe 1334 (ecclesia sancti Martini de sub Ozturch). U XVI. st. položaj njegovih stanovnika bio je u svemu izjednačen s položajem kmetova. Uz trgovište Oštrc ili Sveti Martin, potkraj XVI. i početkom XVII. st. na vlastelinstvu je bilo osam naselja: Lovrečan, Grančari, Veleškovec, Turnišće, Ervenik, Batina, Gornja Batina i Repno.

Tijekom kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka započeo je na vlastelinstvu proces oblikovanja manjih alodijalnih plemićkih posjeda vlastelinskih službenika i drugih plemića. Prvi među njima bio je posjed Stjepana II. Bradača, poslije Kaštelanovića, a potkraj XVI. st. još i Nikole Kuškocija (Kwskoczi), te župa sv. Martina.

LIT.: J. Adamček i I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976. • L. Dobronić, Po starom Moravču, Zagreb 1979. • J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980.

K. Regan