Ožegović, Mirko
Ožegović (Ožegović Barlabaševački), Mirko, preporoditelj i biskup (Vinarec kraj Križevaca, 30. IX. 1775 – Senj, 8. I. 1869). Nakon studija filozofije i prava u Zagrebu, 1798. napustio je pravničku službu i upisao Bogoslovni fakultet. Za svećenika je zaređen 1801, djelovao je kao kapelan u Konjščini te od iste godine i kao župnik u Bisagu, gdje je služio do 1815. God. 1815. imenovan je zagrebačkim kanonikom. Od 1817. bio je ravnatelj zagrebačkoga plemićkog konvikta, a 1826. prodirektor Zagrebačke akademije i školski nadzornik za Hrvatsku. God. 1827. bio je imenovan arhiđakonom varaždinskim, 1828. prisjednikom Banskoga stola, a 1829. prelatom Stola sedmorice u Pešti. Bio je poslanik u zajedničkome hrvatsko-ugarskom saboru 1830. i 1832. Senjsko-modruškim biskupom imenovan je 1833, za biskupsko je sjedište uzeo Senj, gdje je 1835. izgradio biskupski dvor, 1839. otvorio gimnaziju, a 1857. konvikt za siromašnu djecu, po njemu nazvan Ožegovićianum. Kao član Hrvatskoga sabora, 1848. predvodio je delegaciju koja je dovela J. Jelačića na ustoličenje za bana te je iste godine prvi uveo narodni jezik u svoju biskupsku kancelariju. God. 1849. imenovan je tajnim carskim savjetnikom. U latinskim brošurama izdanima 1832–48. zalagao se za obranu hrvatskoga državnog prava i pobijao teze o pripadnosti sjeverne Hrvatske i Slavonije Ugarskoj. Ritual ili obrednik biskupija senjske i modruške, koji je objavio 1859, prošireno je izdanje liturgijskoga priručnika što ga je 1824. objavio njegov biskupski prethodnik Ivan Ježić.
LIT.: M. Bogović, Biskup Mirko Ožegović, Senjski zbornik, 17(1990).
V. Dugački