Pahić-Grobenski, Barica

Pahić-Grobenski, Barica, književnica i metodičarka (Šaša, 2. X. 1937). Osnovnu školu pohađala je u Bednji, a gimnaziju i učiteljsku školu u Varaždinu i Zagrebu, gdje je završila Višu pedagošku školu (1962) i na Filozofskome fakultetu diplomirala jugoslavenske jezike i književnosti (1971). Radila je kao učiteljica u osnovnim školama u Vrbnu i Lepoglavi te do umirovljenja 2000. kao profesorica u Elektrostrojarskoj školi u Varaždinu. Piše pjesme (Snovi i nesanice, 2010; Moja mala pjesmarica, 2022), pripovijetke (Jedno drugo sjećanje, 1997; Aleja žutih ruža, 2000; Ulovljene priče i kajkavske povede, 2011; Darovi snova, odzvuci zbilje, 2019), romane (trilogija Bijela pjena zanosa, 2003, 2006. i 2009; Daj ruku, 2017. i Daj ruku, Šuška, 2022), drame (Referat o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, 1997; Na nekoga se moraš osloniti, 2012), eseje, kritike i putopise (Eseji, prikazi… putopisi, 2017) te znanstvene radove iz metodike hrvatskoga jezika i književnosti i dijalektologije. Objavljuje u književnim časopisima i zbornicima (Kaj, Hrvatski sjever, Kolo, Tragovi, Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju i dr.). God. 2014. tiskana joj je zbirka kolumni Kaj je naše pitanje, naš odgovor, naša duša i naša popiefka iz tjednika Varaždinske vijesti, za koju je 2015. dobila Nagradu »Katarina Patačić«. Također, metodički je obradila mnogobrojne lektirne naslove iz svjetske i hrvatske književnosti. Osim na standardnome jziku, piše i na bednjanskome govoru te se zauzima za njegovo očuvanje; pripremila je i uredila zbornik književnih tekstova Nošo bedljuinsko rieč (2007), s audiozapisom izvornih govornika bednjanskoga govora. God. 2025. sudjelovala je na Recitalu kajkavskog pjesništva u Krapina s pjesmom Jobuke Jane. Na Radiju Ivanec vodila je emisiju Mali rječnik bednjanskoga govora. God. 2002–03. bila je predsjednica Varaždinskoga književnog društva, a 2009. Općina Bednja dodijelila joj je priznanje za životno djelo za očuvanje bednjanskoga govora.

J. Lukec