Palmović, Andrija
Palmović, Andrija, pjesnik (Rasinja kraj Koprivnice, 27. XI. 1847 – Zagreb, 10. II. 1882). Podrijetlom iz seljačke obitelji Opica, promijenio je prezime u Palmović. Pučku školu polazio je u Rasinji i Koprivnici, nižu gimnaziju 1859–63. u Varaždinu i Požegi, potom je bio gojenac nadbiskupijskoga sirotišta u Zagrebu, gdje je 1865. ušao u bogosloviju te 1871. bio zaređen. Kao kapelan idućih deset godina službovao je u mnogim župama (Šišljavić, Prozorje, Sveti Ivan Zelina, Draganići, Završje, Vinagora, Dubrava, Zapruđe, Komarevo). Crtežima je surađivao u školskome listu Smilje, potom je objavljivao pjesme u periodicima Zviezde, Slavjanski jug,Vienac te u almanahu Velebit. U neveliku opusu od svega pedesetak pjesama, nasljedujući tekovine europskoga romantičkog pjesništva, napose stilski na tragu A. Šenoe i Franje Markovića, motivsko-tematski participira u hrvatskome pjesništvu XIX. st. Nastavljajući se ponajprije na domoljubnu poeziju ilirskoga naraštaja i opisujući gotovo sav hrvatski nacionalni prostor, visokim emocionalnim nabojem simbolički opjevava mučeničku hrvatsku prošlost i njezine junake (Bosanski korabljar,Vladislava, Zora Veronika Zrinjska, Pjesma s Ozlja-grada) te u Sonetnome viencu personifikacijom Hrvatske izražava duboki, starčevićanskim idejama prožet, domoljubni zanos. U ciklusu Zagorske elegije, prizivajući imena znamenitih povijesnih osoba (Frankapani, Zrinski, A. Gubec) evocira tragične povijesne događaje te oživljuje ljepotu i prirodne specifičnosti hrvatskozagorskoga podneblja s konkretnim lokalitetima (Krapina, Veliki Tabor, Sutla). Nadahnjivao se i pučkom pjesmom i folklornim motivima (Tomić Mihovile), okušao se u basni (Gora i jeka) i prigodnici (Tomi Gajdeku), te je u nekoliko pjesama zaokupljen ljubavnom tematikom i erotskim motivima (Pokupkinji, Brence ljubavi), a zbog autobiografski intoniranih, u kritičkoj javnosti sa simpatijom prihvaćenih, intimističkih stihova (U smrečju!, Osmo čudo) došao je u prijepor sa staleškom crkvenom hijerarhijom. Unatoč izrazitoj didaktičnoj noti, znatno premašivši svojom poezijom stvaralačku razinu harambašićevsko-šenoinskih budničkorodoljubnih i povjesničkih stihova, najavljuje nove tendencije u tadašnjem hrvatskom pjesništvu. Opus mu je tiskan u knjigama Pjesme (1883, prir. Fran Folnegović) i Izabrane pjesme (1938, ur. Stjepan Banek). Prevodio je rimske klasike te je uz A. Šenou, Ivana Trnskoga i F. Markovića sudjelovao u akcenatskoj reformi hrvatskoga stiha. Uvršten je u ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (knj. 44, 1970) te u antologije Mila si nam ti jedina (1998) i Hrvatska se srcem brani (2008). Portret (bakropis) izradio mu je Ante Kuman 1941.
LIT.: N. Mihanović, Portreti i eseji o hrvatskim piscima, Zagreb 1981. • V. Sesvečan (prir.), Pjesništvo Andrije Palmovića: Andrija Palmović – hrvatski pjesnik Šenoina doba, Rasinja–Bjelovar 1994. • B.Loborec, Pjesnik Andrija Palmović, Podravski zbornik, 23(1997).
N. Videk