Park prirode Medvednica

Park prirode Medvednica, park proglašen 1981, a obuhvaća cjelokupno gorsko područje od rijeke Save na jugozapadu do ceste Kašina–Marija Bistrica na sjeveroistoku te znatan dio sjevernih i južnih obronaka. Glavno su obilježje parka dobro očuvane bukove šume, potom šumske zajednice bukva i jela, a u vršnoj zoni šume gorskoga javora i jasena te hrasta kitnjaka. Unutar Parka nalazi se osam šumskih rezervata. Važnija zaštićena područja na zagorskoj strani: Markovčak–Bistra, posebni rezervat šumske vegetacije; park u Gornjoj Bistri i park oko dvorca u Stubičkome Golubovcu, spomenika parkovne arhitekture. Tri pojedinačna stabla zaštićena su kao spomenici prirode: Gupčeva lipa u Donjoj Stubici, stara tisa na Šupljaku i stara tisa kraj Horvatovih stuba. Šume, livade, šikare, potoci i izvori staništa su 1300 biljnih vrsta, mnogobrojnih vrsta ptica, glodavaca i zvijeri te čak 14 vrsta šišmiša koji obitavaju u špilji Veternici (na prigorskoj, tj. zagrebačkoj strani), koja je ujedno i geomorfološki spomenik prirode.

Srednjovjekovni utvrđeni gradovi Medvedgrad i Susedgrad, rudnik Zrinskih iz XVI. st. na zagrebačkoj strani te Francuski ili Carionovi rudnici iz XIX. st., dvorci Oršić u Gornjoj Bistri i Gornjoj Stubici te dvorac Stubički Golubovec u Donjoj Stubici na zagorskoj strani dio su kulturnopovijesne baštine na području Parka prirode.

Prve inicijative za zaštitu medvedničkih šuma pojavile su se još prije Drugoga svjetskog rata. God. 1932. oko 1300 ha šuma u središnjem dijelu Medvednice proglašeno je zaštićenom park-šumom. Medvednica je prvi put zaštićena 1963, kad je proglašeno osam posebnih rezervata šumske vegetacije, dok je parkom prirode proglašen 1981. na području od 22 826 ha. U veljači 2009. granice su izmijenjene te današnja površina Parka prirode iznosi 17 938 ha, od toga dio u Hrvatskome zagorju zauzima površinu od 10 244 ha ili 57,1% ukupne površine parka. Park prirode Medvednica i područje Markovčak dio su Ekološke mreže RH, a prepoznati su i kao potencijalno područje europske ekološke mreže Natura 2000.

N. Buzjak i V. Kušar