Parun, Vesna

Vesna Parun, Zore i vihori, Zagreb 1947.

potpisivanje knjige, 2002.

Parun, Vesna, književnica i prevoditeljica (Zlarin, 10. IV. 1922 – Stubičke Toplice, 25. X. 2010). Osnovnu školu započela je na Zlarinu, nastavila u Biogradu i na otoku Visu. Gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu, gdje je maturirala 1940. Iste godine upisala je studij romanistike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, no zbog rata prekinula je studij i kratko boravila u Splitu. Nakon rata upisala je filozofiju na istome fakultetu, prekinula ju zbog bolesti 1947, od kada je djelovala kao slobodna književnica. Od 1962. do 1967. u dužim je razdobljima živjela u Bugarskoj. Pisati je započela još u dječjoj dobi, a prva objavljena pjesnička zbirka Zore i vihori (1947) snagom nove osjećajnosti od prijelomna je značaja za hrvatsku poslijeratnu poeziju unatoč negativnoj ocjeni ondašnje socrealističke kritike. Status najistaknutije hrvatske pjesnikinje druge polovice XX. st. potvrdila je antologijskom zbirkom Crna maslina (1955), potom zbirkama Vidrama vjerna (1957), Koralj vraćen moru (1959) i Ukleti dažd (1969). Ljubav i doživljaj prirode kao središnje motive svojega poetskog iskaza u kasnijim je zbirkama zamijenila satirično-ironičnim diskursom (Apokaliptične basne, 1976; Salto mortale, 1981; Smijeh od smrti jači, 1997; Pelin basne, 1998). Pisala je i za djecu (Tuga i radost šume, 1958; Mačak Džingiskan i Miki Trasi, 1968), dramske tekstove (Marija i mornar, 1960), prevodila je pjesme sa slovenskoga, bugarskoga, francuskoga i njemačkoga, a njezin pjesnički opus prevođen je na mnoge strane jezike. Osebujna stila života, nesklona građanskim konvencijama, 2000. prodala je svoj stan u zagrebačkoj Dubravi i nastanila se u Stubičkim Toplicama, isprva u Hotelu Matija Gubec, a nakon nesretnoga pada 2002. boravila je u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Stubičke Toplice, u koju se ponovno vratila nakon kraćega boravka u bolnici u Lovranu, potom u Domu za starije osobe na otoku Krku i lječilištu u Topuskome (2003–05). Poznanstvo sa stogodišnjom prosjakinjom Magdicom Kušan, sklopljeno u Stubičkim Toplicama 1976, bilo joj je inspiracija za pjesničko-grafičku mapu Magdica (1981), s fotografijama Zlate Vucelić i linorezima Zdenke Pozaić, a Magdici je 1999. posvetila i knjigu Zagorski četverolist (suautorstvo sa Ž. Špoljarom i Biserkom Rožanković). Nakon dolaska u Stubičke Toplice, po vlastitim riječima »u arhipelag Medvednica«, dio osobnoga arhiva i predmeta te vlastitih crteža povjerila je Kajkaviani na čuvanje u Stubičkome Golubovcu. U časopisu Hrvatsko zagorje objavila je ciklus šaljivih stihova posvećenih osoblju Hotela Matija Gubec Velesajam u Špičkovini (2001, 1), objavljen i kao poseban otisak, te satirične poetske cikluse Hrvatska tragikomedija u stihu (2005, 1–2) i Kmični čovek; Deset satiričnih pjesama (2008, 1–2), u kojima je na kajkavski prevela početne stihove Jesenjinove poeme Crni čovjek, a velikim dijelom kajkavizirala i vlastite stihove. U Stubičkim je Toplicama nastao najveći broj bolničkih soneta iz zbirke Suze putuju (2002), za koju je 2003. dobila Nagradu »Tin Ujević«. Unatoč vezanosti za invalidsku postelju, u posljednjim je godinama života u vlastitoj nakladi objavila nekoliko zbirki satiričnih stihova: Vaš afrodizijak (2001), Đoko i Đokonda (2002), Bubamarine lepeze (2006), Topuzina (2006), Taj divni divlji kapitalizam u 2 sveska (2009. i 2010) i pet knjiga za djecu: priču u stihovima Paun vila (2005), šaljivu stihoslikovnicu Sve zbog truta (2006) te igrokaze Postolar Čavlićak Dobričak (2008), Tri bika zlatoroga (2008) i Rododo i Rodada (2010), s ilustracijama učenika lokalnih osnovnih škola. Objavila je i izbor vlastite poezije Na rtu kobi (2005) te knjigu prepjeva s bugarskoga Viteški zamak Hriste Jasenova (2006), a 2009. objavljena joj je opsežna knjiga Ja koja imam nevinije ruke: asinkroni odabir, s autoričinim izborom iz vlastita proznog i poetskog opusa koji je sama priredila za tisak i popratila brojnim autobiografskim bilješkama. Od 2018. u Stubičkim Toplicama održava se Festival poezije »Nagrada Vesna Parun«. O vezama Vesne Parun s Hrvatskim zagorjem u Dvoru Veliki Tabor 2024. priređena je izložba S onustran Medvednice: Vesna Parun.

LIT.: D. Derk, Posljednja volja Vesne Parun, Zagreb 2012. • Ž. Vujić, S onustran Medvednice: Vesna Parun (katalog izložbe), Desinić 2024. • D. Žilić, Čarobnica riječi (ilustrirana biografija), Samobor 2024.

V. Horvatić-Gmaz