Pasanec, Ivan

Pasanec, Ivan (Pazanecz, Pazzanecz; Iwan, Joannes), jedan od seljačkih vođa bune 1573 (Vinterovec kraj Gornje Stubice, ? – ?). Prvi se put spominje u popisu desetine 1560. u selu Vinterovec. U povijesnim se izvorima pod prezimenom Pasanec u istome selu, uz Mihaela i Šimona, spominje i Andrija (Andrea Pazanech), jedan od seljaka koji su 1565. pozvani na sud zbog protjerivanja Tahijeve obitelji sa susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva i napada na kuriju Petra Petričevića u Gornjoj Stubici. Spomenuti Andrija zapravo je Ivan Pasanec, koji je bio aktivno uključen u zbivanja na susedgradsko-stubičkome vlastelinstvu prije same bune. Zajedno s M. Gupcem iz Hižakovca i Ivanom Magaićem, seoskim sudcem iz Oroslavja, činio je tzv. vrhovno ustaničko vijeće, koje je sudjelovalo u pripremi bune i u akcijama tijekom njezina trajanja. Pasanec je za vrijeme Seljačke bune bio na čelu jednoga od pet ustaničkih odreda, koji je brojio oko 2000 pobunjenika i s kojim je trebao realizirati jedan od najvažnijih ciljeva pobunjenika – spojiti se sa žumberačkim uskocima kod Metlike. Sa svojim odredom na prostoru južno od Save uspio je pobuniti podložnike na desetak plemićkih posjeda. Prema mađarskome povjesničaru Nikoli Istvánffyju, u prvim akcijama razorili su kuriju Jurja Puneka u Samoborskome polju (južno od Samobora u selu Konščici) te uništili posjed plemića Nikole Bartokovića. Pasančev prodor osujetio je banski namjesnik Gašpar Alapić, porazivši pobunjenike u bitci kod Kerestinca 6. II. 1573. i natjeravši ih na bijeg prema Mokricama i Samoboru, čime je slomljena pobuna južno od Save i odsječeno daljnje napredovanje seljačke vojske do Žumberka. Poginulo je 400–500 seljaka, neki su bili zarobljeni, a mnogi osakaćeni. Sam Pasanec se s ostatcima svojega odreda uspio prebaciti preko Save te se, napredujući uz rijeku Krapinu, vratio na područje oko Zaboka, odakle je i krenuo u akciju. Uhvaćen je negdje između Zaboka i Stubičkih Toplica zajedno s ostalim vođama, Magaićem i Gupcem, u jednom od posljednjih većih sukoba ostataka seljačkih odreda i plemićke vojske pod vodstvom G. Alapića koji se odigrao 9. II. 1573. Uspio je preživjeti. Kao vlasnik vinograda u Vinterovcu spominje se 1574. u popisu gornice dijela susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva koji je pripadao obitelji Hennyngh.

LIT.: J. Adamček, Građa o susjedgradsko-stubičkom vlastelinstvu 1563.–1574, Arhivski vjesnik, 7–8(1964–65). • isti, Prilozi povijesti seljačke bune 1573., Radovi Filozofskog fakulteta: Odsjek za povijest, 6(1968). • S. Antoljak, Nekoliko marginalnih opaski o seljačkoj buni 1573. godine, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 5(1973). • N. Klaić, Neki novi pogledi na uzroke hrvatsko-slovenske seljačke bune 1572–1573 god., Zgodovinski časopis, 27(1973) 3–4. • W. Schulze, Novi izvori za povijest slavonske seljačke bune 1573., Arhivski vjesnik, 28(1985). • M. Strecha, Anno Domini 1573 – križarski rat ili antifeudalna buna?, Gordogan, 9(1987) 23–24. • B. Grgin, Osvrt na mišljenja novije historiografije o uzrocima, vodstvu i programu velike seljačke bune 1572–3., Historijski zbornik, 44(1991).

B. Čičko