Pasarić, Josip
Pasarić, Josip, književni kritičar, publicist i političar (Pušća, 31. I. 1860 – Zagreb, 7. XII. 1937). Završivši osnovnu školu u Pušći i gimnaziju u Zagrebu, studirao filozofiju u Beču i Zagrebu. Radio je kao srednjoškolski profesor u Zagrebu 1883–93, a potom je, kao protivnik Khuenova režima, bio premješten u Osijek, gdje je pisao književne kritike za Vienac iObzor. Rano se počeo baviti i politikom, a kao istaknuti član Neodvisne narodne stranke (obzoraša) bio je i sudski progonjen. Na izborima za Sabor 1897. izabran je za zastupnika u izbornome kotaru Pisarovina, i to kao obzoraš, tj. kandidat Ujedinjene opozicije. U istome se kotaru kandidirao i 1901, ali je poražen od predstavnika režima. Stoga je napustio politiku i vratio se u Zagreb, gdje je od 1906. do umirovljenja 1924. radio kao profesor i ravnatelj u Klasičnoj gimnaziji. Nakon sloma Austro-Ugarske ponovno je ušao u politiku, priklonio se Stjepanu Radiću i na listi Hrvatske republikanske seljačke stranke, odnosno Hrvatske seljačke stranke (HSS), bio izabran za zastupnika u Narodnoj skupštini 1925. i 1927, te u isto vrijeme obnašao dužnost podsekretara u Ministarstvu prosvjete. Uređivao je Vienac (1890–97), Obzor (1893–97, 1899, 1899–1903. i 1903–04), glasilo Hrvatske stranke prava Prijatelj naroda (1889 –99), dnevni list Hrvatske pučke napredne stranke Pokret (1906) i Nastavni vjesnik (1923–25), a u dnevniku HSS-a Narodni val pisao je o izborima u Klanjcu (Izborni pokret u Klanječkom kotaru, 1927, 10; Izborni sastanak u Klanjcu i okolici, 1927, 18). Popularizirao je rusku književnost (preveo Tolstojeve Narodne priče, 1922), bio je konzervativni štrosmajerovac (Slava Strossmayeru!, govor u Sokolskome društvu u Zagrebu 1921) i velik protivnik naturalizma (Hoćemo li naturalizmu?, Vienac, 1883; Moderni roman, Vienac, 1886), zalažući se za »zdrav realizam«, ističući kao uzora A. Šenou. U polemikama što su se potkraj XIX. st. razvile na hrvatskoj književnoj sceni kad se javila nova generacija Mladih, stao je na stranu Starih. Nakon odlaska Khuen-Héderváryja (1903), približivši se njihovim političkim idejama, priklonio se Mladima, postao urednikom izdanja Društva hrvatskih književnika te pisao u novopokrenutome Savremeniku (1906). Posebno je hvalio opus K. Š. Gjalskoga. Najviše je kritičkih osvrta posvetio opusu E. Kumičića, negativno ocjenjujući njegove naturalističke romane Olga i Lina te Gospođa Sabina, a polemizirao je i s A. G. Matošem, Jankom Iblerom, Stjepanom Radićem, Vjekoslavom Klaićem, Milanom Ogrizovićem i Zvonimirom Vukelićem. Većina kritika obilježena mu je domoljubnim i etičkim kriterijima, a najvrjedniji su mu prilozi o Ivanu Mažuraniću (Dva priloga k estetičnoj ocjeni Mažuranićeve epske pjesni »Smrt Smail-age Čengijića«, 1889), Petru Preradoviću i Milivoju Šrepelu (Milivoj Šrepel u hrvatskoj knjizi, Hrvatska revija, 1930, 4). Uredio je zbornik narodnih aforizama i anegdota Hrvatska narodna šala (objavila Matica hrvatska 1923), u koji je uvrštena i kajkavska anegdota iz Lobora Dječak i vrag.
Zaslužan je za širenje planinarskoga pokreta u Hrvatskoj. Od 1898. aktivno je djelovao u Hrvatskome planinarskom društvu, koje je za njegova mandata kao predsjednika (1925–33) postiglo velike uspjehe i višestruko povećalo članstvo. U dva je navrata (1910–13. i 1929–33) bio urednik Hrvatskoga planinara, u kojemu je objavljivao putopise i stručne članke vezane uz planinarska društva u Hrvatskoj (1922, 3), planinarske putove i planinarstvo (1932, 5). U putopisu Na Ivančici (Hrvatski planinar, 1929, 9) prikazao je pogled na Ivanščicu iz Zlatara. Uvršten je u antologiju Hrvatska planinarska književnost (1994), a njegovim je imenom nazvan jedan od Rožanskih kukova na Velebitu te planinarski dom na Ivanščici (Pasarićeva kuća, otvorena 1929), koji je jedna od kontrolnih točaka Zagorskoga planinarskog puta.
LIT.: I. Frangeš (prir.), Kritika u doba realizma, Pet stoljeća hrvatske književnosti, 62, Zagreb 1976. • A. Čaplar, »Hrvatski planinar« ‒ stoljetna tradicija, Hrvatski planinar, 100(2008) 6. • M. Šicel, Pasarić, Josip, Hrvatska književna enciklopedija, 3, Zagreb 2011.
I. Klobučar Srbić