perivoji

dvorac Mirkovec

dvorac Gorica, Pregrada

ulaz u perivoj, dvorac Oršić, Gornja Bistra

perivoji, prostori s planski zasađenim ukrasnim biljkama i stablima; nekoć u sastavu velikaških rezidencija (dvoraca, kurija), a od XVIII. st. i u gradovima i lječilišnim mjestima. Perivojna arhitektura Hrvatskoga zagorja nastajala je i razvijala se pod utjecajem i u ozračju srednjoeuropske perivojne kulture, prilagođavana lokalnim uvjetima i skromnim financijskim i prostornim mogućnostima. Perivojno umijeće prenosili su vrtlari iz zemalja Habsburške Monarhije, gdje su podizali velike carske i plemićke perivoje. Planirano uređenje perivoja u Hrvatskome zagorju povezano je s izgradnjom dvoraca (XVII.–XIX. st.) i lječilišta (XIX. st.). Perivoji i šetališta u naseljima podizani su kasno (prva polovica XX. st.), najčešće spontano i vrlo skromno. U drugoj polovici XX. i početkom XXI. st. ne podižu se važniji novi perivojni prostori, a perivojno nasljeđe, osim malobrojnih iznimaka, ne održava se na zadovoljavajućoj razini.

Za vizionarsku promociju perivojne kulture u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u jozefinsko, Napoleonovo i predilirsko doba zaslužan je zagrebački biskup M. Vrhovac, koji je Zagreb i okolicu uveo u ambiciozne projekte perivojne arhitekture. Dobro je poznavao europske prilike u pejzažnoj arhitekturi i u Hrvatsku je donio tadašnju europsku perivojnu misao gradeći perivoje u kojima se prepoznaje barokna i klasicistička kompozicija dopunjena pejzažnim idejama, koje su se već prenijele iz Engleske na europsko tlo. Tako je osobitom Vrhovčevom zaslugom Hrvatska ušla u krug europskih zemalja rane perivojne kulture prosvjetiteljskoga doba. Vrhovčeva perivojna ostvarenja – barokni Maksimir (započet 1787, jedan od prvih javnih perivoja u Europi) i lječilišni perivoj u Stubičkim Toplicama (1814) – dala su polet za uređenje perivoja mnogim vlasnicima palača u Zagrebu, ljetnikovaca po južnim brežuljcima Medvednice i dvoraca u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Nakon Napoleonova pada 1815. počeo je nov zamah u uređenju gradova i podizanju perivoja, kao i uređenju perivoja dvoraca. Perivojna kultura u sjeverozapadnoj Hrvatskoj doživjela je vrhunac u drugoj polovici i potkraj XIX. st., kada se u Hrvatskoj udomaćio pejzažni perivoj, koji je poprimio romantistička obilježja. Potkraj XIX. i početkom XX. st. uređuju se historicistički perivoji, prepoznatljivi po uresnim cvjetnjacima i topijarnim oblicima nasada. Izvorni nacrti perivoja rijetko su očuvani (Trakošćan, Gornja Bistra, Gredice). O njihovu povijesnom izgledu zaključuje se na temelju starih katastarskih karata prva izmjera kojih je rađena sredinom XIX. st.

perivoji dvoraca. Kao što je dvorac neodvojiv od svojega gospodarsko-pejzažnoga ambijenta, tako je i nedjeljiv od svojega perivoja, s kojim čini skladnu prostornu, oblikovnu i funkcionalnu cjelinu. Perivoji dvoraca Hrvatskoga zagorja uređuju se najprije kao skromni vrtovi uz ranobarokne dvorce, a poslije kao pejzažno-romantistički perivojni prostori stopljeni s krajolikom.

O ranobaroknim perivojima dvoraca može se tek naslućivati. Vjerojatno ih nije ni bilo, već su dvorci bili okruženi kuhinjskim vrtovima i voćnjacima. Maleni vrtovi ograđeni zidom (hortus conclusus) na katastarskim kartama dvoraca Klenovnika i Lobora upućuju na kasnorenesansno-ranobarokna obilježja.

U knjizi Status familiae Patachich 1740.–1814. objavljeni su akvarelirani crteži dvoraca i okolnoga ambijenta. Iako ne prikazuju stvarno stanje pojedinih dvoraca, crtač je zabilježio onodobni način uređenja prostora. Prostor uokolo dvorca (dvorište) bio je okružen zidom ili drvenom ogradom s ulazom. Osim dvorca unutar ograde nalazile su se gospodarske građevine, pojedinačno drveće i mali vrt, a na rubovima voćke. Veći vrtovi bili su izvan ograde dvorišta, podijeljeni na pravilna četvrtasta polja. U rano barokno doba vrtovi zagorskih dvoraca bili su maleni, istodobno korisni vrtovi (povrtnjak), uresni vrtovi (cvijeće se sadilo najčešće rubom gredica) i voćnjaci (grmoliko voće sadilo se rubom gredica). To je još stara renesansna francuska i srednjoeuropska tradicija, koja se nastavila i tijekom baroka, a sačuvala se i poslije u sjevernoj Hrvatskoj do prve polovice XX. st.

U Hrvatskoj nije bilo baroknih perivoja kakvi su u XVII. i XVIII. st. bili uobičajeni uz europske dvorce zbog nesigurnih političkih prilika i siromaštva nakon osmanskih ratova. Baroknih perivoja u Hrvatskome zagorju i nije moglo biti mnogo jer je gospodarska moć stoljetnim ratovima iscrpljenoga hrvatskog plemstva još bila malena. Oni koji su i ostvareni, bilo u cijelosti ili samo djelomično, bili su preoblikovani tijekom XIX. st. Samo kod nekih perivoja očuvane su tek naznake osnih kompozicija i aleja. Jednostavni barokni perivoji postojali su uz dvorce u Gornjoj Bistri, Ludbregu, Oroslavju Gornjem, Velikome Bukovcu i Svetome Križu Začretju. Tlocrtni izgled takvih perivojnih vrtova poznaje se na temelju primjera dvoraca Gornja Bistra i Gredice. Tijekom XVIII. st. bilo je mnogo dvoraca i kurija bez baroknih perivoja. Njih je zamjenjivao »posuđeni« krajolik (slikovite vizure), ali i uresno-korisni vrtovi.

U XIX. st. u Europi se udomaćio pejzažni perivoj, koji je kao nova moda bio rado prihvaćen u sjevernoj Hrvatskoj. U trećem desetljeću XIX. st. afirmirala se bidermajerska perivojna kultura, sredinom stoljeća romantistički perivoj, a u drugoj polovici XIX. st. historicistički perivojni dizajn. Mnogi perivoji zagorskih dvoraca imaju pejzažna i romantistička obilježja. Među njima je nekoliko za povijest hrvatske perivojne kulture važnih primjera kao što su perivoji dvoraca Belca, Klenovnika, Križovljan-grada, Novih dvora zaprešićkih, Novoga Marofa, Opeke, Stubičkoga Golubovca i Trakošćana.

Perivoj Opeka je, unatoč dugogodišnjoj zapuštenosti i nebrizi, dendrološki najbogatiji perivoj s približno 180 različitih vrsta i 14 000 biljaka. Njegova se pejzažna kompozicija temelji na koncepciji botaničke zbirke i teško se može uspoređivati s ostalim perivojima hrvatskih dvoraca jer ni u jednome nema toliko različitih biljnih vrsta. Perivoj uz dvorac Trakošćan ističe se svojom romantističkom slikovitošću koja nije dostignuta nigdje u Hrvatskoj. Godinama se postupno obnavlja po izvornome nacrtu iz sredine XIX. st. Vidici i perivojne scene Križovljan-grada (blizina rijeke Drave), kao i Vilinske poljane Stubičkoga Golubovca (sjeverni obronci Medvednice), iznimni su primjeri pejzažne arhitekture pastoralnih scena i slikovitih ugođaja na velikoj površini gdje prevladavaju perivojne šume, prirodni gajevi i livade. Mnogi perivoji zagorskih dvoraca bili su tijekom svojega postojanja nekoliko puta preoblikovani te su izgubili izvorni izgled, ali su dobili novi, npr. u Bajnskim dvorima, Laduču, Mariji Bistrici, Maruševcu, Novome Marofu, Opeki, Oroslavju Donjem i Oroslavju Gornjem. Mnogi, osobito manji vrtovi i perivoji potkraj XIX. i početkom XX. st. dobivaju historicističke cvjetnjake.

Površina je perivoja različita, od nekoliko stotina kvadratnih metara do desetak i više hektara. Nalaze se u ravnicama, na padinama i na istaknutim položajima. Vodotoci i ribnjaci, vidici prema dolinama i obroncima gorja, pogledi prema poljima, livadama i šumama – sve su to slike zagorskoga krajolika uklopljene u kompoziciju perivoja zagorskih dvoraca. Neki su se perivoji razvili iz postojećih šuma ili uz njih, neki su podignuti usred livada i oranica, a manji ih je broj unutar naselja.

Do Drugoga svjetskog rata perivoji su bili opremljeni različitim sadržajima. Većina je perivojnih skulptura i građevina uništena, danas su očuvane samo djelomično ili na starim fotografijama. Veliki barokni portali na ulazu u perivoj očuvani su u Oroslavju (Gornjem i Donjem), a manje reprezentativni u Bežancu, Jalkovcu, Laduču, i Novim dvorima zaprešićkima. Jedina je očuvana oranžerija u zagorskim perivojima ona uz dvorac u Gornjoj Bedekovčini. Barokne skulpture Flore i Satira, koje su izvorno stajale u perivoju Oroslavje Donje, rijetkost su i iznimna vrijednost. Očuvane su još skulpture iz perivoja u Laduču iz XIX. st., pohranjene u muzeju u Brdovcu. Izvorne kamene klupe očuvane su u Opeki, Oroslavju Gornjem i Svetome Križu Začretju. Ostatci stuba i balustrade mogu se još naći u nekoliko perivoja (Bajnski dvori, Klenovnik, Maruševec, Oroslavje Gornje, Sveti Križ Začretje).

Perivoje zagorskih dvoraca obilježava dendrološka raznolikost, što je posljedica utjecaja romantizma i koncepta botaničke zbirke. Osim autohtonoga drveća kao što su tisa (Taxus baccata), velelisna i malolisna lipa (Tilia platyphyllos, T. cordata), grab (Carpinus betulus), hrast kitnjak i hrast lužnjak (Quercus petraea, Quercus robur), klen (Acer campestre), jasen (Fraxinus excelsior), javor (Acer platanoides), bukva (Fagus sylvatica) i dr., u perivojima zagorskih dvoraca nalaze se i sljedeće svojte drveća: obična smreka (Picea excelsa), jela (Picea abies), kavkaska jela (Abies nordmanniana), američka duglazija (Pseudotsuga menziesii), močvarni taksodij (Taxodium distichum), trnovac (Gleditsia triacanthos), tulipanovac (Liriodendron tulipifera), divlji kesten (Aesculus hippocastanum), platana (Platanus div. sp.) i dr. U perivojima je bilo zastupljeno i raznovrsno uresno grmlje (malo se izvornih vrsta očuvalo do danas), puzavice po pročeljima dvoraca te cvijeće u posudama (palme, limuni, oleandri), koje se zimi čuvalo u staklenicima. Većina je staroga drveća i cvjetnoga grmlja u perivojima nestala zbog starosti i vremenskih nepogoda. Zbog toga su mnogi perivoji osiromašeni jer je izostala postupna zamjena i obnova nestaloga raslinja.

lječilišni perivoji. Lječilišta se u srednjoj Europi počinju uređivati u XVIII. st., a intenzivno izgrađivati i perivojno uređivati u drugoj polovici XIX. st. Važan dio lječilišno-kupališnoga ansambla bio je perivoj, koji je istodobno središte mjesta, perivojni trg i šetalište.

Perivoj u Stubičkim Toplicama najstariji je lječilišni perivoj u Hrvatskoj. Podignut je 1811–14. u stilu klasicizma, u sklopu lječilišnoga ansambla koji je projektirao Christian Heinrich Vesterburg, autor plana Situationsplan von dem Bade Sztubicza, Das Bad Sztubicza vonder Agramer Seite iz 1814. Projekt je naručio zagrebački biskup M. Vrhovac, koji je kupio Stubičke Toplice i obližnji dvorac Stubički Golubovec. Arhitektonsko-pejzažna zamisao ističe jednoosnu simetričnu kompoziciju koja počinje kapelom sv. Katarine, a završava glavnom lječilišnom zgradom. Iako je cijeli ansambl uklopljen u okolni krajolik, prepoznatljivost perivoju daje motiv trokrake aleje između kupališne zgrade i kapele. Bila je to skladna klasicistička urbanističko-arhitektonsko-pejzažna kompozicija koja pokazuje oblikovanje prostora po tada suvremenim načelima. Stubičke toplice bile su prvo termalno kupalište u Hrvatskoj i postale su uzor za mnoge slične graditeljsko-perivojne zahvate u Hrvatskome zagorju i sjevernoj Hrvatskoj. Ostali lječilišni perivoji u sjevernoj Hrvatskoj, kao i mnogi u srednjoj Europi, podignuti su poslije. U drugoj polovici XIX. i početkom XX. st. mijenja se perivojna kompozicija u Stubičkim Toplicama. Klasicističko-pejzažni stil zamjenjuje se romantističko-historicističkim izgledom. Gradi se glazbeni paviljon i progušćuju staze, sade se smreke te mnogobrojno grmlje i cvijeće. Tijekom druge polovice XX. st. perivoj je poprilično promijenio povijesni izgled zbog modernističkog preoblikovanja i gradnje novih zgrada.

Sredinom XIX. st. vlasnikom cijeloga lječilišnog sklopa u Krapinskim toplicama postaje J. Badl, koji počinje 1861. graditi Kurhaus, uređuje kupelji i 1866. počinje podizati perivoj. Perivoj je završen tek potkraj XIX. st. Bio je malen, historicističkoga oblikovanja s glazbenim paviljonom i palmama na travnjaku. Dva kamena mosta spajala su obale potoka koji je tekao perivojem. Iz perivoja je prema jugu vodila aleja divljih kestenova do restorana Bellevue, a prema sjeveru šetnica na brdo Zašat, uređeno kao perivojna šuma s kapelom sv. Magdalene. Desetljeće nakon Stubičkih toplica, a na tradiciji rimskih termi Aquae Iasae, započinje izgradnja suvremenoga lječilišta u Varaždinskim toplicama. Gradi se hotel, rekonstruiran je rimski vodovod, obnavlja se pučko kupalište i započinje se uređivati perivoj. Iz toga doba (1828) postoji i najstariji opis perivoja Mihovila Kunića, objavljen u bavarskome časopisu Allgemeine Deutsche Garten Zeitung. Perivoj je povećan i 1865. poprima pejzažno-romantistički izgled po projektu tada cijenjenoga vrtlara Leopolda Klingspögla, autora biskupskoga perivoja Ribnjak u Zagrebu. Tada je izgrađen i ulazni portal, do danas sačuvan u izvornome obliku. Lječilišni perivoj sastojao se od uresnoga parternog perivoja historicističkih obilježja i pejzažno-romantističkoga perivoja na brežuljku. Parterni perivoj nastao je na najgornjoj terasi, gdje je nekad bilo rimsko kupalište, bazilika, forum i kapitolij (danas je to arheološki prezentirano nalazište). Bio je izravno povezan sa središtem mjesta i lječilišnim zgradama pa je preuzeo ulogu šetališta i društvenoga okupljališta. Pejzažni dio perivoja s raznolikim raslinjem, odmorištima i vidikovcima, površine 4 ha, stapao se s okolnom šumom i krajolikom.

gradski perivoji i šetališta. Na skromnoj baroknoj i jakoj bidermajerskoj tradiciji perivojnoga oblikovanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a u ozračju europske perivojne kulture, tijekom druge polovice XIX. st. nastaju mnogi javni perivoji u hrvatskim gradovima i mjestima. Nije bilo grada ili većega mjesta u kojem nije tijekom XIX. ili početkom XX. st. nastao barem jedan javni perivoj ili šetalište. Nije to bila samo moda, već potreba za javnim prostorima koji će biti dostupni svim stanovnicima, te želja za oblikovanjem i uljepšavanjem gradova i mjesta. Javni perivoji postali su nedjeljiv dio urbanističkoga promišljanja gradova i mjesta. U malim gradovima i većim mjestima Hrvatskoga zagorja javni perivoji i šetališta bili su skromni, maleni i podizali su se najčešće tijekom prve polovice XX. st. Češće su nastali spontano nego kao dio planirane zamisli uređenja mjesta. Planirani perivojni potez nastao je u Donjoj Stubici oko crkve, usporedno s glavnom ulicom. Krapina je dobila šetalište uz potok s perivojnim proširenjem. U Klanjcu se perivojni trg nastavlja na samostanski sklop.

LIT.: M. Obad Šćitaroci, Hrvatska parkovna baština: zaštita i obnova, Zagreb 1992. • B. Bojanić Obad Šćitaroci i M. Obad Šćitaroci, Gradski perivoji Hrvatske u 19. stoljeću: javna perivojna arhitektura hrvatskih gradova u europskom kontekstu, Zagreb 2004. • M. Obad Šćitaroci, Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja, Zagreb 2005. • M. Obad Šćitaroci i B. Bojanić Obad Šćitaroci, Perivojna ostvarenja biskupa Maksimilijana Vrhovca u kontekstu europskoga perivojnoga stvaralaštva kraja 18. i početka 19. stoljeća, u: Biskup Maksimilijan Vrhovac i njegovo djelo (zbornik), Donja Stubica–Zagreb 2006.

M. Obad Šćitaroci