planinarstvo

karta planinarskih punktova i planinarskih obilaznica

planinarska kuća Picelj kraj Zaboka

Kameni svatovi

planinarstvo, samostalno ili grupno odlaženje u prirodu gorovitih predjela te boravak u njoj radi rekreacijskih, istraživačkih ili sportskih aktivnosti. Zagorske planine bile su među prvim odredištima hrvatskih planinara. Tomu je pogodovala blizina Zagreba i Varaždina ali i zanimanje Zagoraca za upoznavanje rodnoga kraja i boravak u prirodi. Najviše se posjećuje Ivanščica, potom Ravna gora i Strahinjščica te Medvednica, dok ostale zagorske gore i brda imaju manje značenje. Već prije osnutka Hrvatskoga planinarskog društva (HPD) u Zagrebu (1874) zabilježen je uspon planinarskih pionira Josipa Schlossera i Ljudevita Vukotinovića 1853. na Ivanščicu. Prvi povjerenici HPD-a bili su 1883. Franjo Lisak u Zlataru i Josip Majcen u Krapini, a prve podružnice HPD-a osnovane su 1899. u glavnim planinarskim žarištima Krapini i Ivancu. Prvi planinarski objekt, drvenu piramidu na vrhu Ivanščice podignuli su 1893. planinari iz Ivanca. Nakon Prvoga svjetskog rata podružnice HPD-a osnovane su u Zlataru (1923), Donjoj Stubici (1925) i Klanjcu (1937). Ivanečka je podružnica HPD-a izgradila prvi planinarski dom, Pasarićeva kuća, na Ivanščici (1929), nazvan po J. Pasariću, tadašnjemu predsjedniku Društva, uz kojega su na mjestu stare drvene piramide podignuli željeznu. Varaždinska podružnica izgradila je 1932. planinarski dom na Ravnoj gori, tzv. Filićev dom, nazvan po varaždinskome muzejskom djelatniku i planinaru K. Filiću. Domovi na Ivanščici i Ravnoj gori srušeni su za Drugoga svjetskog rata pa su nakon rata na njihovu mjestu izgrađene nove planinarske kuće. U to doba grade se i drugi planinarski objekti, od kojih su najvažnije kuće na Strahinjščici (1951), Cesargradskoj gori (1951) i Kuni gori (1955) te planinarsko naselje pod Grebengradom koje se razvija od 1963. Na sjevernoj, zagorskoj strani Medvednice najposjećenija su planinarska odredišta planinarska kuća Lojzekov izvor, izgrađena 1979. iznad Donje Stubice, kamene stube nazvane 500 Horvatovih stuba što ih je zajedno s izletištem Srnec 1946–53. izgradio i uredio zagrebački planinar Vladimir Horvat, prijevoj Hunjka sa skloništem na mjestu stare Rauchove lugarnice i hotelom izgrađenim 1983. te vidikovac Kameni svatovi (svati), gdje je 1982. izgrađeno sklonište. Planinarska društva nakon Drugoga svjetskog rata osnovana su ponajprije u mjestima u kojima su prije djelovale podružnice HPD-a, a nova su društva, različita vijeka trajanja, osnovana i u Budinščini, Bedekovčini, Desiniću, Hrašćini, Konjščini, Lepoglavi, Novome Marofu, Oroslavju, Pregradi, Zaboku, Svetome Križu Začretju, Zaprešiću i Zlatar Bistrici te nakon 1990. i u Belcu, Jablanovcu, Mariji Bistrici, Petrovskome, Stubičkim Toplicama, Varaždinskim Toplicama i Loboru. Zagorska planinarska društva zajednički su 1958. trasirala i označila obilaznicu nazvanu Zagorski planinarski put (ZPP). Trasa se u nekoliko navrata mijenjala i dopunjavala, a obuhvaća sve važnije planine i planinarske kuće. U suradnji s planinarima iz Rogaške Slatine, krapinski i pregradski planinari otvorili su 1968. Štajersko-zagorski kružni put (Mala bratska transverzala). Postoje i kraće planinarske obilaznice, primjerice Kajbumščakov put kraj Krapine (1979), Planinarski put po Ravnoj gori (1974) te Po starim gradovima Ivanščice (1982) i Planinarski put Grebengrad–Čevo (1976) na Ivanščici, a u novije doba uređene su i poučne staze. Označeni su te se održavaju i pristupni putovi do svih planinarskih objekata i istaknutijih vrhova i vidikovaca. Planinarska društva okupljena su u Planinarski savez Krapinsko-zagorske županije u okviru kojega djeluju vodička služba i gorska služba spašavanja. Planinarski vodič po Hrvatskom zagorju objavio je 1960. Željko Poljak, a o planinama ili o povijesti planinarstva u pojedinim dijelovima Zagorja knjige su kao autori ili urednici objavili i M. Kraš (Ivanščica), Cvjetko Šoštarić (Ivanec), A. Georgijević (Ivanec), Jeronim Ferček (Krapina) i Franjo Sinković (Donja Stubica).

M. Klemenčić