Plemić, Franjo

Plemić, Franjo, latinist (Brdovec, VIII. 1660 – Zagreb, 19. IV. 1724). Pohađao je isusovačku gimnaziju u Zagrebu. U Družbu Isusovu stupio je 1678. u Beču, gdje je započeo studij teologije, koji je prekinuo zbog narušena zdravlja. Za svećenika je zaređen 1693. Bio je šest godina gimnazijski profesor, najvjerojatnije u Zagrebu, potom 17 godina upravitelj različitih vjerskih kongregacija, među ostalima Bratovštine sv. Barbare u Brdovcu i Bratovštine muke i smrti Kristove u Zagrebu (1709–24). Za njegova je mandata zagrebačka Bratovština sudjelovala u unutarnjemu uređenju crkve sv. Katarine u Zagrebu. Četiri je godine bio rektor u Varaždinu te 25 godina propovjednik u Zagrebu i Varaždinu. Nazivan je hrvatskim Ciceronom. Objavljen mu je posmrtni govor koji je izrekao na zadušnici za grofa Petra Antuna Draškovića (1696). Govore je također održao na pogrebima grofa Nikole IV. Erdődyja (1707) i podbana Stjepana Jelačića (1712). – Njegov brat Juraj (? – ?) bio je protonotar Kraljevine Hrvatske, dobrotvor i pokrovitelj isusovačkoga reda. Nakon njegove smrti, udovica Katarina, rođ. Bedeković, prodala je 1736. obiteljsko imanje u Brdovcu, a novac je, u skladu sa suprugovom oporukom, namijenila za potrebe isusovačkoga Sjemeništa sv. Josipa u Zagrebu.

LIT.: M. Vanino, Isusovačka nastava teologije, Bogoslovska smotra, 40(1970) 2–3. • A. Szabo, Franjo Plemić i Juraj Turković: hrvatski velikani rodom iz Brdovca, Brdovečki zbornik, 3(2004).

V. Dugački