pošta

prigodna poštanska marka u povodu 800. obljetnice grada Krapine, 1993.

pošta, služba za prijenos pismovnih i drugih pošiljaka (vrijednosna pisma, paketi), za obavljanje novčarskih usluga te za telefonske i telegrafske veze. Poštom se nazivaju i same pošiljke koje poštanska služba prenosi te zgrade (uredi) poštanskih organizacija. Pojedine institucije, primjerice kralj i crkva, imale su vlastite glasničke službe. Na području Varaždinske županije u prvoj polovici XV. st. djelovala je glasnička služba grofova Celjskih. Ratovi s Osmanlijama doveli su do pojačane potrebe za prijenosom vijesti te se od kmetova sve češće tražila tlaka u obliku listarije – prijenosa pošte.

Početci javne poštanske službe u habsburškim zemljama vežu se uz obitelj de Taxis, koja je početkom XVI. st. počela, uz državna, prenositi i privatna pisma. Drugi oblik organiziranoga prijenosa pošte bila je krajiška vojna pošta koja nastaje potkraj 1530-ih godina dogovorom između kralja Ferdinanda i štajerskih zemaljskih staleža. Sredinom XVI. st. nastaje glasnička mreža Graz–Ptuj–Varaždin–Zagreb koju financira i nadzire Štajerska. Postaje su bile u Varaždinu, Svetome Križu Začretju, Lepoglavi, Pod Lipom (na putu od Zagreba do Stubice preko Sljemena) i Zagrebu, a prenosile su se državne i druge službene pošiljke vezane uz vojnu granicu. Potkraj XVI. st. poštanske postaje nalazile su se u privatnim kućama, a vlasnici poštanske službe bili su ugledni građani. U to su doba radile pošte Krapina, Bistra, Varaždin i Zagreb. Na prijelazu iz XVI. u XVII. st. poštansku službu cijele Monarhije preuzima obitelj Paar. Uspostavlja se redovita poštanska služba i utvrđuju cijene, no oni nisu imali ovlasti na području vojnokrajiške poštanske mreže u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, koja pak nije smjela prenositi privatnu poštu. Krajiške vojne pošte poslovale su u Varaždinu, Krapini, Bistri (od 1676. u Stubici) i Zagrebu (od 1676. privremeno u Podsusedu). Sve do 1703. hrvatske civilne vlasti bile su isključene iz uprave krajiških pošta. U XVII. st. Varaždin je imao jedinu zemaljsku kraljevsku poštansku službu, koja je poštu iz Varaždina raznosila u druga mjesta. Pošta u Krapini radila je cijelo XVII. st. Poštu su raznosili u Ptuj i do Bistre, a kasnije do Stubice.

Potkraj XVII. st. u Krapini su bila dva poštara, jedan je bio zadužen za vojnograničnu poštu, a Paarov poštar prenosio je privatna pisma. Kralj Karlo podržavio je 1722. poštansku upravu, oduzevši Paarovima poštanski privilegij, ali to nije dovelo do većih promjena. Marija Terezija modernizirala je poštanskim uredbama iz 1741–55. poštanski promet: povećala se točnost, sigurnost, dostupnost i brzina prijenosa pisama. Varaždinska pošta promaknuta je 1748–49. u glavni poštanski ured, koji je imao nadzor nad velikim područjem i najmanje 12 podređenih postaja te je bio jedna od deset najvažnijih pošta u cijeloj državi. Na području sjeverozapadne Hrvatske oko 1800. radilo je osam pošta, među njima Varaždin, Čakovec, Ludbreg i Donji Vidovec. Krapinska je pošta u drugoj polovici XVIII. st. ukinuta, a ponovno je ustanovljena tek 1848. U razdoblju 1837–48. Varaždin je kao poštanskoupravno sjedište imao kontrolu nad velikim dijelom ugarskoga prostora. Najvažnija i najčešća veza sredinom XIX. st. bila je Varaždin–Zagreb–Karlovac–Primorje. Prije 1848. između Varaždina i Zagreba radile su pošte Remetinec, Breznica, Sveti Ivan Zelina i Popovec. U XIX. st., osim u Krapini otvorene su pošte i u Oroslavju (1848), Pregradi i Zlataru (1856), Donjoj Stubici, Stubičkim Toplicama (1857), Krapinskim Toplicama i Ivancu (1859), Beli (1860), Brdovcu (1862), Mihovljanu (1864), Klanjcu (1865), Budinščini (1870), Bednji (1871), Mariji Bistrici (1872), Desiniću (1875), Savskome Marofu (1879), Bedekovčini, Konjščini i Velikome Trgovišću (1887), Zaboku (1888), Golubovcu (1891), Gornjoj Stubici (1892), Tuhlju (1893) Cerju Tužnome i Humu na Sutli (1897), Zagorskim Selima (1898), Maču i Zlatar Bistrici (1899). Najveći promet ostvarivala je pošta u Donjoj Stubici, zahvaljujući poslovanju Fellerove ljekarne, a iz istoga razloga bila je i prva zagorska pošta uključena u međunarodni promet.

Telefonski promet uvodio se postupno: prvi privatni telefon u Varaždinu postavljen je 1889, a 1902. izgrađena je gradska telefonska mreža. Varaždinske Toplice prvi telefon dobile su 1905, a Zlatar i Mače 1907. U Krapinu je telefon uveden 1909, u Donju Stubicu 1911, a veći dio zagorskih mjesta dobio je telefon između dvaju svjetskih ratova.

V. Filipčić Maligec