pregradski ugljenokop

pregradski ugljenokop, rudnik mrkoga ugljena. Prema predaji, smeđi, tj. mrki ugljen u Pregradi je pronađen oko 1850. u Tepeševu jarku u Donjoj Plemenščini, a početci organiziranoga rudarenja u nekadašnjem kotaru Pregrada vezani su uz ležišta ugljena sjevernije od Pregrade (Hum na Sutli, Lupinjak). Između 1863. i 1873. na lokaciji vinskoga podruma grofa Emila Pálffyja, vlasnika dvorca i posjeda Lupinjak, spominje se rudarski rov na lokalitetu Ričevo na području Gornje Plemenščine i Bušina. U 1880-ima provodila su se prva istraživanja ugljenosnih slojeva, a iskopi na rovu Donja Plemenšćina započeli su 1888, no ubrzo su zaustavljeni zbog klizanja terena. Radove je nastavilo mješovito francusko-njemačko društvo na rudnim poljima nazvanima Fortuna, Rosa, Adolf i Emanuel. Polovicu polja posjedovao je ljekarnik Hoffmann iz Varaždina, a drugu polovicu barun Preleszky. Od 1942. do 1945. vlasnik rudnika bio je Stjepan Tudjina, a nakon 1945. postao je državno vlasništvo i od tada njime upravljaju različita tijela (Glavna uprava sjeverno-hrvatskih rudnika, Okružni rudnici, Kotarski rudnici, Direkcija golubovečkih ugljenokopa 1949–53) ili je bio samostalan (1946–48, od 1953). Bila su tri ugljenosna sloja, no zbog velike tektonske poremećenosti slojeva rudarska djelatnost bila je otežana. Rudača se iz ugljenokopa izvozila rudničkim kolosijekom, a potom žičarom prebacivala do željezničke stanice Lupinjak. Žičaru je ugljenokop dobio nakon zatvaranja rudnika u Radoboju 1948. Ugljen iskopan na pregradskome području najviše se koristio kao gorivo za tekstilnu industriju u Zaboku, Krapini i Oroslavju. Proizvodnja je oscilirala: 56 000 t (1959); 77 100 t (1963); 52 675 t (1967), a broj zaposlenih se smanjivao: 547 radnika (1963) pa 402 (1967). Rudnik je 1975. zatvoren, a radnici su prekvalificirani.

LIT.: Još o Pregradi: podaci Općinskog zavoda za društveno planiranje i statistiku, Kaj, 18(1985) 2–3.

M. Melem-Hajdarović