Rački, Mirko

Mirko Rački, oslik, 1912–13, čitaonica NSK, danas Hrvatski državni arhiv, Zagreb

Rački, Mirko, slikar i grafičar (Novi Marof, 13. X. 1879 – Split, 21. VIII. 1982). Učiteljsku školu završio je u Zagrebu, a privatnu slikarsku školu Heinricha Strehblowa pohađao je u Beču (1901–03). Studirao je slikarstvo na praškoj akademiji u klasi Vlaha Bukovca (1903–05) i bakropis na bečkoj akademiji u klasi Williama Ungera (1906). Živio je u Münchenu (1907–14), kratko u Rimu, Ženevi (1915–20), od 1920. u Zagrebu, a od 1980. u Splitu. Od 1921. bio je član JAZU-a. Isprva je slikao u duhu bečke i münchenske secesije, potom je oblikovao vlastiti simbolistički izraz. Radovi nastali u Pragu i Beču obuhvaćaju nevelik broj izrazito simbolističkih kompozicija, koje proizlaze iz duha tipičnoga za rana bečka secesijska kretanja (Pred vratima smrti, 1904; Dobra i zla žena, 1905). Najvažniji skup djela, po kojima je postao poznat, vezan je uz temu Božanstvene komedije, spjeva Dantea Alighierija. Motivima iz Danteova spjeva bavio se od početka pa gotovo do kraja svojega radnog vijeka. Toj tematici pripadaju slike iz zagrebačke Moderne galerije (Grad Dis, 1906; Prijelaz preko Aheronta, 1907; Francesca da Rimini, 1908–09). Crteže, gvaševe i akvarele za prijevod Božanstvene komedije Izidora Kršnjavoga radio je 1904–07, ali su 1911. otkupljeni na izložbi u Italiji i nalaze se u Kabinetu grafike u Firenci. Druga serija (nastala 1911) objavljena je u izdanju Pakla 1919, dok je za izdanje cjelokupnoga spjeva 1937. radio nove ilustracije za Čistilište i Raj, a neke i za Pakao. Kao pripadnik umjetničke skupine »Medulić« sudjelovao je na njezinim izložbama te je u duhu nacionalnoga monumentalizma i pod utjecajem skulpture Ivana Meštrovića obrađivao teme iz junačkih narodnih pjesama izraženoga kolorita (ciklus Kraljević Marko, 1910). Zaslugom I. Kršnjavoga alegorijskim kompozicijama oslikao je veliku čitaonicu staroga NSK u Zagrebu (1912–13).

Za Prvoga svjetskog rata sudjelovao je na projugoslavenskim izložbama u inozemstvu, a nakon povratka u domovinu povukao se iz politike i likovnoga života. Živio je povučeno, rijetko je izlagao. Bio je aktivniji u javnome životu kratko vrijeme nakon Drugoga svjetskoga rata (ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu, 1946), potom se opet povukao. Slikao je sporadično dalmatinske i zagrebačke pejzaže razrijeđene atmosfere i hladnih tonova (Vala od Šunja, 1922), a nakon Drugoga svjetskog rata kratkotrajno se priklonio socijalističkomu realizmu (Pobjeda, 1948). Biblijskoj tematici posvetio je nekoliko godina svojega rada, oslikavši crkve sv. Petra i Pavla u Osijeku i Presvetoga Trojstva u Ludbregu (1939–42). Samostalno je izlagao u Zagrebu (1906, 1910. s I. Meštrovićem, 1921, 1922, 1923, 1928, 1934, 1958. s Petrom Šimagom, 1969, 1979), Varaždinu (1922), Bjelovaru (1924), Osijeku (1930) i Beogradu (1939). Retrospektivna izložba priređena mu je u Zagrebu 1970. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1966).

LIT.: J. Uskoković, Mirko Rački, Zagreb 1979.

A. Kaniški i R.