radnički pokret

radnički pokret. Prve spoznaje i iskustva o borbi za radnička prava stizala su u Hrvatsko zagorje iz Zagreba i Varaždina, gdje su prva radnička društva osnovana još u 1870-ima (Tipografsko društvo, Zagreb 1870; Zagrebačko radničko društvo, 1872; Radničko izobražavajuće društvo, Varaždin 1875). Nositelji ideja radničkoga pokreta bili su i pojedinci koji su radili u inozemstvu, gdje su pristupali organiziranomu radničkom pokretu, stjecali svijest o ciljevima radničke borbe i te ideje prenosili u Hrvatsko zagorje. Jedan od istaknutijih predstavnika socijaldemokratske misli u Zagorju bio je Adolf Moses, koji je 1894. sudjelovao u sazivanju javne pučke skupštine u Krapini na kojoj se, među ostalim, raspravljalo o stanju radnika, malih obrtnika i seljaka. Te godine također je bio delegat Krapinske socijalističke skupine na osnivačkome kongresu Socijaldemokratske stranke u Hrvatskoj i Slavoniji u Zagrebu. Prvi Zagorski socijalistički klub osnovan je 1897. u Svedruži kraj Pregrade, drugi u Krapini, a 1906. osnovana je organizacija Socijaldemokratske stranke u Bedekovčini. S pojavom industrijske proizvodnje, a zbog lošega položaja radnika i niskih nadnica, dolazi i do prvih štrajkova. God. 1906. radnici ciglane Zagorka u Bedekovčini stupili su u štrajk zbog niskih zarada i teških uvjeta rada. Štrajk je ponovno izbio 1908, kada je na nekoliko dana obustavljen rad i u krapinskome ugljenokopu. Sa zahtjevima za povećanje plaće, sljedeće godine izbili su štrajk rudara u Konjščini te dva štrajka u golubovečkome rudniku. U tome razdoblju dolazilo je do sukoba između poslodavaca i radnika, a katkad i do fizičkih obračuna, no većinom su to bile neorganizirane akcije rudara koje su završavale bez rezultata.

Potkraj Prvoga svjetskog rata i Hrvatsko zagorje zahvatio je pokret zelenoga kadra, vojnih bjegunaca, u koji su se uključili i siromašni radnici i seljaci napadima na veleposjednike i trgovce, te je poprimio obilježja revolucionarnoga pokreta. Činio je značajnu komponentu velikih socijalnih nemira koji su se proširili nakon proglašenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Rudari su u Krapini štrajkali zbog kršenja kolektivnoga ugovora, a rudari u Klenovcu izvojevali su štrajkom povišenje plaća. Nemiri su bili posebno izraženi 1920, kada su se pobunili seljaci u Gornjoj i Donjoj Stubici, Zlataru i Loboru, dok je bune rudara u Hrašćini i Budinščini suzbilo oružništvo.

God. 1919. osnovana je Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista) – SRPJ(k); od 1920. KPJ. Istodobno je održan i Kongres sindikalnoga ujedinjenja. Tom prilikom osnovano je Centralno radničko sindikalno vijeće Jugoslavije, koje je u ujedinjenome sindikalnom pokretu uskoro okupilo najveći broj radnika u zemlji. To je u listopadu 1919. rezultiralo održavanjem osnivačke konferencije SKOJ-a u Zagrebu, prve organizacije kojega se potkraj 1919. i početkom 1920. osnivaju na području Hrvatskoga zagorja. Prva ćelija SRPJ(k)-a osnovana je 1919. u stanu → Rudolfa Cesarca u Krapini, a za predsjednika je izabran Franjo Šimunić. Krapinska organizacija obuhvatila je općine Jesenje, Škaričevo, Petrovsko, Radoboj, Začretje i Đurmanec. Istodobno su u Krapinu dolazili komunisti iz Zagreba, koji su držali govore na narodnim zborovima, što je rezultiralo izborom sedam zastupnika SRPJ(k)-a u krapinsko općinsko zastupstvo. Iste godine osnovane su partijske organizacije u Ivancu i nekim selima. Osim partijskih i skojevskih organizacija, u Zagorju su postojali odbori Jedinstva radnika i seljaka, Narodne pomoći, Stranke radnoga naroda i dr., članovi kojih su bili radnički povjerenici, članovi sindikalnih uprava, strukovnih organizacija, štrajkaških odbora, radničkih KUD-ova te sportskih radničkih društava.

Budući da se 1920-ih, uz postojeću ciglanu u Bedekovčini, počinje razvijati tekstilna industrija u Varaždinu i Oroslavju te mesna industrija u Zaprešiću, u zagorskoj industriji, rudarstvu i ciglanama bilo je zaposleno više tisuća radnika, od kojih je 1928. bilo oko 1200 organiziranih u sindikatima Hrvatskoga radničkog saveza, pod okriljem Hrvatske (republikanske) seljačke stranke, i Nezavisnim sindikatima. Stvaranje Nezavisnih sindikata pod okriljem KPJ-a činilo je značajnu etapu u razvoju i djelatnosti sindikalnoga pokreta, a KPJ posvetio je pozornost i ujedinjenju svih sindikalnih struja u zemlji. Sindikalni pokret poduzimao je štrajkove ponajprije zbog niskih nadnica i velike satnice. Tako je 1921. izbio štrajk rudara u Ivancu te u Zagorki u Bedekovčini, 1922. u pilani u Đurmancu i golubovečkim rudnicima, 1923. štrajk rudara u Ivanovu Polju, Zlataru, Ivancu i Golubovcu, a ponovio se 1925, kada su se rudari izborili za kolektivni ugovor, veće nadnice, besplatan alat, osmosatno radno vrijeme, plaćanje prekovremenoga rada te im je priznat praznik Prvi maj i mogućnost radničkoga organiziranja. God. 1927. izbio je štrajk staklarskih radnika u više mjesta u zemlji, a 1928. pridružili su im se i radnici tvornice stakla Straža u Humu na Sutli štrajkom od šest tjedana. Iste godine izbio je prvi veliki radnički štrajk u Oroslavju. Uvođenjem Šestosiječanjske diktature 1929. zabranjeni su Nezavisni sindikati, a Hrvatski radnički savez sam se raspustio. Radnici koji su pripadali tim sindikatima ulaze u postojeće socijaldemokratske sindikate: Opći radnički savez i Ujedinjeni radnički sindikalni savez (URSS). U 1930-ima u Hrvatskome zagorju postupno oživljava djelatnost komunista, koji su propagirali ideje radničkoga pokreta, organizirali radnike u URSS i vodili njihove akcije. God. 1934. URSS organizirao je štrajk u rudniku u Ivancu, poznat pod imenom »štrajk glađu«. Iste godine radnici Prpićeve tvornice vunenih tkanina u Oroslavju, organizirani u Ujedinjeni savez šivačko-odjevnih radnika Jugoslavije, koji je bio u sastavu URSS-a, poveli su novi štrajk. Upravo je 1933. u Oroslavju, u radničkoj sredini koja je iza sebe imala već nekoliko štrajkova i iskustvo u klasnoj borbi, osnovana jedna od prvih partijskih ćelija. U ljeto 1934. osnovane su prve partijske ćelije u Lugu Poznanovečkome i Mokricama. Od tada se postupno stvarala mreža partijskih i skojevskih organizacija te je rastao broj simpatizera Partije u Hrvatskome zagorju. Posljedice velike ekonomske krize posebno su se odrazile u ciglani Zagorka u Bedekovčini u vidu sniženja plaća i pogoršanja odnosa prema radnicima. Uz pomoć radnika iz Oroslavja 1934. uspostavljena je organizacija URSS-a u Bedekovčini, iako postojeće vlasti nisu dopustile osnivanje podružnice. Nakon što uprava nije pristala ispuniti radničke zahtjeve, 1935. stupili su u štrajk, koji je rezultirao povećanjem plaća, priznavanjem uvjeta kolektivnoga ugovora i radničke organizacije kao legitimnoga predstavnika radnika. Posljednji štrajk u Zagorki trajao je od 1. VIII. 1939. do 1. III. 1940. U tome razdoblju radnici tvornice kože u Poznanovcu organizirali su se u URSS te stupili u štrajk, koji je bio ugušen.

Opći štrajk u Tivaru u Varaždinu 1936. bio je poticaj za izbijanje niza radničkih štrajkova i jačanje radničkoga pokreta u Međimurju i Zagorju; među ostalim, bio je povod drugomu štrajku u Žutnici. Prvi štrajk 1935, koji je organizirao URSS, rezultirao je skraćivanjem radnoga vremena i povećanjem nadnice, što je dalo snažan poticaj radničkomu pokretu u Krapini. Drugi štrajk 1936. završio je potpisivanjem kolektivnoga ugovora između predstavnika radnika i poslodavaca.

Štrajkaški pokret 1936. i 1937. zahvatio je i ivanečko područje. Najbolje organiziran bio je štrajk ciglarskih radnika u ciglanama u Čretu i Cerju Tužnome. Štrajkovi radnika u rudniku Konjščina Gornja (1936) i rudniku Pešćeno (1937) također su bili obilježeni žestokim sukobima s poslodavcima. U Novome Golubovcu osnovana je URSS-ova organizacija 1935, a značajnu sindikalnu djelatnost razvio je URSS na području Zaprešića, gdje je u mesnoj industriji organizirano nekoliko štrajkova. God. 1937. izbio je drugi štrajk u tvornici Straža u Humu na Sutli zbog otpuštanja radnika i niskih nadnica, a iste godine u Prpićevoj tvornici u Zaboku izbio je prvi štrajk. Sljedeće godine ponovno je izbio štrajk u kojem je došlo do obračuna radnika i žandara te su naposljetku prihvaćeni radnički zahtjevi za povećanje plaće. Ukupno je 1936–39. u Zaboku bilo pet štrajkova. God. 1938. izbio je štrajk 500 rudara u ugljenokopu Mirna u Radoboju.

Sve intenzivniji politički rad komunista i simpatizera Komunističke partije Hrvatske (KPH) rezultirao je i stvaranjem šire partijske organizacije u Hrvatskome zagorju. Proces osnivanja ćelija KPH i SKOJ-a posebno je intenzivan 1938–41, kada se osnivaju nove organizacije komunista i skojevaca. Već 1935. djeluju partijske ćelije u Zagorki u Bedekovčini, Prudnicama kraj Brdovca te u Mesnoj industriji Zaprešić. God. 1938. osnovane su nove ćelije u Bedekovčini i Poznanovcu te u Kupljenovu i rudniku Ivanec. Sljedeće godine osnovana je ćelija u Mariji Bistrici, dok se 1940–41. znatno povećava broj novih partijskih ćelija u Hrvatskome zagorju (Ivanec, Lobor, Mače, Začretje, Zabok, Gornja Stubica i dr.). Ćelije SKOJ-a osnovane su 1940–41. u Lugu Poznanovečkom, Poznanovcu, Brdovcu, Zaprešiću, Oroslavju, Jakovlju, Gornjoj i Donjoj Stubici i dr.

God. 1940. održana je I. okružna partijska konferencija u Krapini, na kojoj je izabran Okružni komitet (OK) od sedam članova te delegati za I. zemaljsku konferenciju KPH, dok su na II. okružnoj partijskoj konferenciji za okrug Krapina, održanoj u Đurmancu 1941, sudjelovala 23 delegata iz partijskih organizacija svih zagorskih kotara (osim Ivanca i Novoga Marofa koji su bili u sastavu OK-a KPH Varaždin). Daljnji korak u procesu konsolidacije partijskih organizacija bilo je biranje rukovodećih partijskih organa u pojedinim kotarima i općinama te je 1940. održana prva kotarska partijska konferencija za kotar Zlatar, izabrani općinski komiteti KPH za Pušću, Jakovlje i Mače, a 1941. općinski komiteti KPH za Zaprešić i Brdovec, kotarski komiteti KPH za kotareve Zagreb i Samobor te općinski komiteti SKOJ-a za Pušću, Jakovlje, Zaprešić i Brdovec.

Na V. konferenciji KPJ, održanoj 1940. u Zagrebu, sudjelovao je Lacko Jakuš kao delegat OK-a Krapina, a u Rezoluciji se posebno ističe Hrvatsko zagorje kao jedan od najsiromašnijih krajeva Jugoslavije, gdje radni narod »nema sredstava da nabavi najnužnije potrebe za život, a često ni za novac ne može da nabavi ono što mu je potrebno«. U skladu s time, nakon izbijanja Travanjskoga rata 1941, radnici Hrvatskoga zagorja uključili su se u NOP.

LIT.: J. Cazi, Prva radnička društva u Hrvatskoj: samostalni ekonomski i politički istupi (1860–1880), Zagreb 1950. • Hrvatsko zagorje u Narodnooslobodilačkoj borbi, Zagreb 1959. • Hrvatsko zagorje u revoluciji, Zagreb 1981. • V. Oštrić, Socijalistički radnički pokret u Hrvatskoj do 1918. godine, Povijesni prilozi, 2(1983) 2.

V. Dugački