Sakač, Stjepan Krizin

Sakač, Stjepan Krizin, povjesničar (Kapela Kalnička kraj Ljubešćice, 10. X. 1890 – Rim, 23. VIII. 1973). Teologiju je diplomirao u Zagrebu, a filozofiju doktorirao na papinskome sveučilištu Gregoriana u Rimu (1915), potom teologiju u Innsbrucku (1920), te istočne crkvene znanosti na Orijentalnome institutu u Rimu (1924). Za svećenika je bio zaređen 1917; prvi je hrvatski isusovac istočnoga obreda (preuzeo ga je 1925). Bio je profesor u Sarajevu, zatim je djelovao u Ukrajini, Poljskoj, Bjelorusiji i Makedoniji. Od 1937. bio je profesor slavenske crkvene povijesti, od 1966. počasni profesor i duhovnik na Orijentalnome institutu u Rimu. Bavio se najranijom poviješću i etnogenezom Hrvata; zastupao je teoriju da Hrvati potječu iz unutrašnjosti Irana. Osim na hrvatskome, objavljivao je i na njemačkome, talijanskome, francuskome i engleskome jeziku (osobito nakon 1945), a među važnijim su mu radovima: Ugovor pape Agatona i Hrvata proti navalnom ratu oko 679 (1931), Historijski razvoj imena »Hrvat« od Darija I. do Konstantina Porfirogeneta (1942), Vjerski simbolizam ukrasnih prepleta u hrvatskoj umjetnosti (1966). U svojemu radu nije zaobišao ni Hrvatsko zagorje, te je u djelu Krapina, Kijev, Ararat: krapinska, kijevska i armenska priča o trojici braće i jednoj sestri (Pogled u život Hrvata VII. vijeka) (1940), stručno analizirao pučku krapinsku legendu o tri brata i jednoj sestri, usporedio ju s povijesnoga i etnološkoga gledišta sa sličnom kijevskom i armenskom legendom, te pobliže opisao njezin sadržaj. Na pročelju crkve Krista Kralja u Kapeli Kalničkoj Družba »Braća Hrvatskoga Zmaja« podignula mu je 2004. spomen-ploču.

LIT.: I. Macut, Filozofske teme i filozofi u časopisu Bogoslovska smotra (Ephemerides Theologicae) u razdoblju od 1910. do 1944. godine, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 41(2015) 2(82) .

O. Martinčić