Sekelj

Sekelj (Székely), plemićka i od 1596. barunska obitelj mađarskoga podrijetla s posjedima u Varaždinskoj, Križevačkoj i Zagrebačkoj županiji od XV. do XVII. st. te u Štajerskoj i Erdelju, odakle potječu. U Hrvatskoj su posjedovali Đurđevac u Križevačkoj županiji, po kojem su nosili pridjevak od Svetog Jurja (de Zenth Geurgh), te krapinsko-kostelsko vlastelinstvo u Varaždinskoj županiji i manje plemićke posjede na susedgradsko-stubičkome vlastelinstvu u Zagrebačkoj županiji. Zahvaljujući bogatstvu, temeljenom na prihodima s mnogobrojnih posjeda, srodstvu s ugarskom dinastijom Hunyadi, odnosno Korvin, te ženidbenim vezama s uglednim ugarskim i hrvatskim velikaškim obiteljima (Imreffy, Keglević, Kolunić, Drašković), obitelj se od sitna erdeljskoga plemstva tijekom vladavine svojega rođaka Matije Korvina (1458–90) uzdignula u jednu od najbogatijih i najmoćnijih plemićkih obitelji Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva.

Uspon obitelji u Hrvatskoj započinje s Tomom, koji se spominje kao vranski prior (1449–61), slavonski ban (1459) i nasljedni dubički župan (1461), te s njegovim nećakom Ivanom (u narodnim pjesmama Banović Sekula), koji je bio upravitelj vranskoga priorata i uz Petra Talovca hrvatsko-dalmatinski ban (1446–48). Ivan je poginuo u bitki na Kosovu polju 1448, a naslijedio ga je sin Jakov (? – 1504), koji je kraljevskom darovnicom stekao grad Ormož u Sloveniji, po kojem su njegovi potomci nosili pridjevak od Ormoža. Kada su se zagorski grofovi Vitovci 1488. pobunili protiv Matije Korvina, Jakov je na čelu kraljevske vojske skršio njihovu pobunu te zaposjeo Zagorsku grofoviju sa svim utvrdama. Iako je Matija Korvin darovao Zagorsku grofoviju svojemu sinu Ivanišu, Jakov ju je odbio predati sve dok mu se ne podmire troškovi koje je imao u sukobu s Vitovcima. Zbog toga je između njega i Ivaniša Korvina izbio spor, koji je trajao sve do njihove nagodbe 1494, kada mu je Ivaniš na ime duga od 16 000 florena dao u zalog Vinicu, Trakošćan i Kamenicu, dok mu je Jakov zauzvrat prepustio Varaždin, Krapinu, Oštrc, Lobor, Veliki i Mali Tabor, Vrbovec i Greben. Kad je 1497. istekao zalog na trima utvrdama, Sekelji su se povukli iz Hrvatskoga zagorja, u koje su se vratili 1536, kada se Jakovljev sin Luka (? – 1575), zapovjednik protuosmanske obrane u Slavoniji, oženio Katarinom Imreffy te u miraz dobio krapinski Stari grad s pripadajućim zemljama. Lukin ulazak u vlasništvo polovice krapinsko-kostelskoga vlastelinstva nije bio po volji Keglevićima, gospodarima druge polovice, zbog čega su između novih suvlasnika vlastelinstva počele rasti napetosti, koje su za Seljačke bune 1573. prerasle u otvoreni sukob i međusobno optuživanje o poticanju seljaka na pobunu. Sukob između obitelji Keglevića i Sekelja privremeno je okončan 1583, kada su Sekelji na tri godine založili Stari grad i svoj dio krapinsko-kostelskoga vlastelinstva hrvatsko-slavonsko-dalmatinskomu banu Ivanu II. Draškoviću. Kako nisu uspjeli vratiti zalog, kralj Rudolf II. Habsburgovac darovao je Draškovićima 1596. Sekeljevu polovicu vlastelinstva s krapinskom utvrdom. Oni su je držali do 1607, kada su krapinski Stari grad i pripadajuće zemlje prodali Lukinu sinu Mihovilu (? – 1607). Nakon Mihovilove smrti, Stari grad naslijedio je njegov sin Fridrik (? – 1614), posljednji muški potomak obitelji, koji ga je 1610. prodao Keglevićima za 78 000 florena.

LIT.: E. Laszowski, Hrvatske povjesne gradjevine, 1, Zagreb 1902. • V. Klaić, Povijest Hrvata, 3–5, Zagreb 1980. • D. Karbić, Povijesni podaci o burgu Vrbovcu (1267.–1524.), u: T. Tkalčec, Burg Vrbovec u Klenovcu Humskome: deset sezona arheoloških istraživanja, Zagreb 2010.

K. Regan