selničko (konjščinsko) vlastelinstvo

selničko (konjščinsko) vlastelinstvo, srednjovjekovno i novovjekovno zemljišno dobro na desnoj obali srednjega toka rijeke Krapine i uz donje tokove potoka Batine i Selnice. Tijekom srednjega i novoga vijeka nalazilo se isprva u sklopu Zagorske, a od prve polovice XIV. st. u sklopu Varaždinske županije. Obuhvaćalo je krajnje južne brežuljkaste obronke Ivanščice te isprva močvarne, a poslije dijelom isušene nizinske predjele. Na sjeveru je graničilo s belečkim vlastelinstvom te plemićkim posjedima Batina i Zlatar, na istoku s grebengradskim vlastelinstvom i moravečkim plemićkim distriktom, na jugu s bistričkim vlastelinstvom i gornjostubičkim plemićkim distriktom, a na zapadu s vlastelinstvom Bedekovčina ili Komor. Središte vlastelinstva nalazilo se u srednjovjekovnoj utvrdi (kaštelu) u današnjoj Konjščini, koja se u dokumentima XV. i XVI. st. najčešće naziva Selnica ili Selnica-Sveti Dominik (castellorum Szelnicza, castello Zelnych, castellum Zelnycze-Zenth-Domonkos), a u historiografiji samo Konjščina, po svojim graditeljima Kristoforu i Ivanu Konjskome. Po sačuvanim popisima poreza iz XV. i XVI. st., vlastelinstvo se ubrajalo među manja zemljišna dobra u Zagorju. U njegovu sastavu nalazilo se nekoliko sela te trgovište Selnica, današnja Konjščina. Nastalo je tijekom druge polovice XIV. st. pod imenom Selnica-Sveti Dominik objedinjavanjem posjeda Sveti Dominik, koji se prvi put spominje oko 1300. u oporuci župana Bathalera, i posjeda Selnica, koji se prvi put spominje u ispravi bana Stjepana iz 1258. Još u XIV. st. područje vlastelinstva opisuje se kao prazna i nenaseljena zemlja, tako da su prvotno bili naseljeni tek brežuljkasti dijelovi toga zemljišnog dobra, dok su ravničarski dijelovi bili kolonizirani tek u XVI. st., nakon što je kralj Vladislav II. Jagelović zapovjedio 1515. Petru Konjskomu da na vlastelinstvu o svojem trošku isuši močvare te sagradi mostove, a uložena sredstva nadoknadi naplatom mostarine. U XV. i XVI. st. vlastelinstvo je brojalo 20 dimova, a glavna gospodarska osnova bilo je vinogradarstvo i svinjogojstvo. Tijekom druge polovice XVI. i u XVII. st. na vlastelinstvu su se oformili brojni manji alodijalni posjedi, od kojih se veći dio nalazio u posjedu Ladislava Črnkovečkoga. Nakon izumrća Konjskih, vlastelinstvom je tijekom XVII. st. vladalo nekoliko velikaških i plemićkih obitelji, među kojima se ističu Keglevići, Čikulini i Sermagei, a 1772. njegov novi gospodar postala je Zagrebačka biskupija, koja je to vlastelinstvo stekla u ime odštete za izgubljeni posjed u Banovini od Siska do Topuskoga, koji je 1734. ušao u sastav Vojne krajine. Ukidanjem kmetstva 1848. selničko vlastelinstvo prestalo je postojati. Nekadašnji alodijalni dio vlastelinstva pretvoren je u posjed Zagrebačke biskupije, a na području rustikala nastali su brojni manji seljački posjedi nekadašnjih kmetova. U vlasništvu Zagrebačke biskupije nekadašnji selnički posjed bio je do 1921, kada ga je država agrarnom reformom oduzela i predala u zakup seljacima.

LIT.: J. Adamček i I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976. • J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980. • K. Regan, Plemićka obitelj Konjski, u: D. Roksandić i D. Agičić (ur.), Spomenica Josipa Adamčeka, Zagreb 2009.

K. Regan