Šenoa, August

August Šenoa, Seljačka buna, Zagreb 1878.

Vlaho Bukovac, August Šenoa, portret, 1907.

Šenoa, August, književnik (Zagreb, 14. XI. 1838 – Zagreb, 13. XII. 1881). Potomak ponijemčene obitelji češkoga podrijetla. Gimnaziju je završio u Zagrebu 1857. i upisao Pravoslovnu akademiju, no pravo je, nakon godine studija medicine u Beču (1858), uz stipendiju Josipa Jurja Strossmayera nastavio studirati u Pragu, apsolviravši 1861. Od 1865. boravio je u Beču, a od travnja 1866. u Zagrebu, gdje je djelovao u redakciji Pozora do 1867. Iduće je godine imenovan gradskim bilježnikom, a 1871. velikim gradskim bilježnikom; ujedno je 1868–70. bio umjetnički ravnatelj HNK, potom njegov dramaturg do 1873, kada je postao gradskim senatorom. Bio je i urednik Vienca 1874–81, najutjecajnijega književnog časopisa u XIX. st., te potpredsjednik Matice hrvatske 1877–81. Okušao se u gotovo svim književnim vrstama; pisao je pjesme (lirske: O ti dušo!, 1865; Hrvatska pjesma, 1873; Zagrebu, Ribareva Jana, Budi svoj!, 1873–74; povjestice: Postolar i vrag, 1863; Kugina kuća, 1869; Propast Venecije, 1876; Mile Gojslavica, Smrt Petra Svačića, 1877; prigodnice, uglavnom na kajkavskome), pripovijetke (Turopoljski top, 1865; Prijan Lovro i Liepa Anka, 1873; Barun Ivica, 1874; Ilijina oporuka, 1876; Karamfil sa pjesnikova groba, 1878; Kanarinčeva ljubovca, 1880), romane (Zlatarovo zlato, 1871; Čuvaj se senjske ruke, 1875; Mladi gospodin, 1875; Seljačka buna, 1877; Diogenes, 1878; Prosjak Luka, 1879; Vladimir, 1879; Branka, 1881; Kletva, 1880–81), drame (Ljubica, 1866), feljtone (Pražki listovi, 1862–63; Zagrebulje, 1866–67, 1877, 1879 –80). Svojim je djelima kodificirao skladnu pripovjednu shemu te, u nastojanju za još jednom nacionalnom poveznicom, urbani gradski govor (štokavština leksički i sintaktički obogaćena kajkavštinom), sa snažnim nasljedovanjem pučkoga. Izložio je u njima svoj svijet humanizma i patriotizma, postavši zaglavnim kamenom u razvoju novije hrvatske književnosti, a zbog jednostavna i zanimljiva načina kojim je to učinio, kojim je afirmirao roman kao žanr i stvorio čitateljsku publiku, bio je glavna osobnost epohe u kojoj je stvarao, u povijesti hrvatske književnosti poslije i nazvane Šenoino doba (1860–81).

Unutar Šenoine dominantne i prepoznatljive tematike, Hrvatske i Zagreba, svoje je mjesto našlo i Hrvatsko zagorje, društvene i političke prilike kojega je vrlo dobro poznavao, a osobito njegova seljaka. Vidljivo je to u njegovu najboljem romanu Seljačkoj buni (Vienac, 1877), u kojem se, opisujući sukob seljaka i feudalaca u Hrvatskome zagorju te u Štajerskoj i Kranjskoj 1573, najvjernije držao povijesnih činjenica, čime je taj događaj snažno popularizirao, prekinuvši u hrvatskoj historiografiji i književnosti navadu dominantnoga bavljenja plemstvom. Zahvaljujući tomu, u širem je društveno-kulturnome kontekstu trajno zaživio i lik Matije, odnosno Ambroza Gupca, vođe pobunjenih zagorskih seljaka. Njegov pak romaneskni i povijesni antipod, okrutni mađarski silnik F. Tahi, već je prije opjevan u povjestici Prokleta kliet (Vienac, 1874). Zagorskim ljudima i krajevima Šenoa je posvetio i povjestice Kameni svatovi (Vienac, 1869), u kojoj umjetnički stilizira narodnu priču o majčinom kletvom okamenjenim svatovima, smještenima na rubu Medvednice iznad Jablanovca, te Fratarska oporuka (Vienac, 1877), radnja koje se događa u Lepoglavi za ukinuća pavlinskoga reda. U imaginarnome selu Jalševu (»mjesto rasijano među vrtovi, a u srijedi diže se starinska župna crkva. Desno nad mjestom na visoku brdu bani se drevni grad s tornjevi«) odvija se dio romana Branka (Vienac, 1881), u kojem predstavlja cijelu galeriju likova, među ostalima i propaloga plemića i općinskoga bilježnika Mišocija, mađarskoga imena Šandor, čiji su predci bili kalnički šljivari, o kojima je Šenoa spjevao manje poznatu povjesticu (Šljivari, kalendar Danica, 1880). Likovi podrijetlom iz Zagorja susreću se i u drugim njegovim djelima, primjerice u Diogenesu plemić A. Janković, križevački podžupan i prisjednik Banskoga stola koji nastoji spriječiti vlast tuđinaca u Hrvatskoj. Šenoa je poznavao nekolicinu uglednika podrijetlom iz Hrvatskoga zagorja i družio se s njima; još kao gimnazijalac poučavao je Gajeva sina, a Gaj ga je pak poticao na čitanje hrvatskih knjiga i razgovor na hrvatskome jeziku, postavši tako jedan od onih koji su presudno utjecali na njegovu hrvatsku svijest. Najposlije, u Zagorju je i boravio kada je 1880. sa sinom Milanom za proputovanja u Sloveniju posjetio Klanjec (otud pjesma Na grobu Antuna Mihanovića, Vienac 1880), penjao se na Cesargrad te pješačio preko Zelenjaka i Tuhlja do Pregrade.

LIT.: N. Klaić, Historijska pozadina Šenoine pripovijetke i romana, Croatica, 13(1982) 17–18. • D. Jelčić, Šenoa, Zagreb 1984. • isti, Nove teme i mete, Zagreb 1995.

A. Šunjić