Šicel, Miroslav
Šicel, Miroslav, književni povjesničar (Varaždin, 16. VIII. 1926 – Zagreb, 25. XI. 2011). U Varaždinu je završio osnovnu školu i gimnaziju, a 1960. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je jugoslavistiku i rusistiku. Nekoliko je godina kao srednjoškolski profesor predavao hrvatski jezik i književnost na trima zagrebačkim gimnazijama. God. 1957. izabran je za asistenta na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta, gdje je 1962. doktorirao disertacijom Franjo Horvat Kiš – tehnika pisanja malog pisca. Iste je godine imenovan docentom, a 1974. i redovitim profesorom na istoj katedri (voditelj od 1976), gdje je radio do umirovljenja 1996. Prvim literarnim radovima, dječjim pjesmama u Jutarnjem listu, javio se za varaždinskoga gimnazijskog školovanja, zatim kratkim pričama, a književnu afirmaciju stekao je autorstvom i redateljstvom (uz scenografa Miljenka Stančića) dječjega igrokaza Bratac i sestrica, izvedenoga u varaždinskome kazalištu 1943. Njegov prvi kritički tekst, Čitajući Kovačića, objavljen 1944. u Hrvatskoj mladosti, otkriva književnopovijesne afirmacije. Specijalizirao je metodologiju proučavanja književnosti kod Henryka Markiewicza u Krakówu (1957/58), predavao je kao gostujući profesor na Slavenskome institutu u Kölnu (1971/72) te na mnogim europskim sveučilištima. Bio je direktor Instituta za književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (1965–67), predsjednik Hrvatskoga filološkog društva (1969–71) te član uredništva časopisâ Croatica, Filologija i Kaj. Autor je i suautor više srednjoškolskih udžbenika i čitanki. God. 1996. imenovan je redovitim članom HAZU-a. Vodio je Zavod za znanstveni rad HAZU u Varaždinu (2003–11), a bio je i dugogodišnji predsjednik Kajkavskoga spravišča (1994–2011). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja.
U proučavanju književnosti slijedio je Barčev filološki i sociološko-estetski pristup, uz elemente suvremenih kritičkih teorija i tzv. unutarnjega pristupa. Poseban je interes razvio za književnu povijest, objavivši niz povijesnih pregleda hrvatske književnosti (Pregled novije hrvatske književnosti, 1976; Književnost moderne, 5, 1978; Hrvatska književnost, 1982; Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeća, 1997; Povijest hrvatske književnosti, 1–5, 2004–09), knjige sintetskih rasprava s analizama i interpretacijama (Stvaraoci i razdoblja u novijoj hrvatskoj književnosti, 1971; Programi i manifesti u hrvatskoj književnosti, 1972; Osmišljavanja, 1987; Ogledi iz hrvatske književnosti, 1990; Pisci i kritičari, 2003), kao i niz monografskih studija (Matoš, 1966; Gjalski, 1984; Kovačić, 1984; Rikard Jorgovanić, 1991). Uredio je i nekoliko antologija.
Kako u povijesnim pregledima, tako i u periodičkim publikacijama, bavio se autorima kajkavskoga podneblja kao i onima koji su stvarali na kajkavskome jezičnom izrazu. Proučavao je poeziju D. Domjanića (Kajkavski zbornik, 1974; 1996), priredio je i njegove Popevke (1994), te uočio prepletanje impresionističkih i ekspresionističkih stilskih postupaka u poetskome ciklusu Z mojih bregov F. Galovića (Kaj, 2003, 1–2). Pisao je o Lj. Gaju (Hrvatsko zagorje, 1998, 4; 1999, 2), književnome djelu J. Leskovara (Sabrana djela, 1993) i suvremenosti njegove proze (Forum, 1999, 4–6), književnopovijesnome, pjesničkome i pripovjedačkome radu I. Kukuljevića Sakcinskoga (Kaj, 1969, 12; Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, 1998, 10–11), D. Jarnević i njezinu Dnevniku (Forum, 2001, 1–3), ocijenivši ga jednim od najboljih proznih ostvarenja ilirskoga i došenoinskoga razdoblja. Pisao je i o putopisima F. Horvata Kiša (Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 1964, sv. 6) i analizirao njegove Istarske pute (Kaj, 2008, 1–2), razmatrao pjesničke pokušaje bana J. Jelačića (Kaj, 2001, 6), a temeljnom mu je preokupacijom bio i K. Š. Gjalski, kojim se bavio u mnogim radovima; npr. u članku Gjalski i kajkavština (Kaj, 1998, 3–4) utvrdio je da je u prepletanju štokavskoga i kajkavskoga jezičnoga izraza »ljepota i originalnost proze Gjalskoga«.
U studiji Suvremena kajkavska književnost (Dometi, 1971, 8) Balade Petrice Kerempuha M. Krleže označio je ključnim djelom novijega kajkavskog korpusa, definirajući ga višestrukom, jezičnom i tematskom sintezom hrvatske književnosti. O Baladama je pisao i u eseju Intimni Krleža u »Baladama« Petrice Kerempuha (Dometi, 1973, 3–4), s tezom da su Balade kao najdublji pjesnikov doživljaj stvarnosti prikaz jednoga iskonskog mentaliteta.
Proučavao je i noviju kajkavsku liriku (Jezični i umjetnički izraz na kajkavskom tlu: zbornik radova sa znanstvenih skupova u Krapini, 1993; predgovori zbirkama Kajbumščak i Krapina, lamenti, 1993, i Zdruzgano živlenje, 1995, J. Antolića Hromčana), a u suautorstvu s B. Pažur izabrao je i priredio tekstove devetero pjesnika koji obrađuju suvremene teme pišući kajkavskim jezičnim izrazom (Suvremeni hrvatski pjesnici Hrvatskog zagorja, Međimurja, Podravine, Forum, 2004, 1–3).
Uz monografske portrete (Matoš, Gjalski, Kovačić, Jorgovanić), priredio je i izdanja djela mnogobrojnih hrvatskih pisaca, primjerice za ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (knj. 67, 1966) priredio je Pripovijesti i Putopise F. Horvata Kiša, a za Stoljeća hrvatske književnosti djela K. Š. Gjalskoga (Pod starimi krovovi; Pripovijetke i članci; U noći, sve 1996), A. Kovačića (U registraturi, 1999; Izbor poezije i proze, 2000), R. Jorgovanića (Izabrana djela, 2002) i A. G. Matoša (Putopisi i portreti, 2013).
B. Pažur i J. Lukec