školstvo

učenici osnovne škole, Brdovec, 1923.

stara škola u Velikome Trgovišću, 2008. preuređena u Spomen-školu »dr. Franjo Tuđman«

Pučka škola, Krapina

školstvo. Organizirani odgojno-obrazovni sustav u hrvatskim se zemljama počinje razvijati od sredine 1770-ih u okviru školskih reformi u Habsburškoj Monarhiji, no i dalje su važnu ulogu u organiziranome poučavanju imale samostanske i župne škole, koje su u svojim sredinama vodili crkveni redovi i župnici. Osnova za uspostavu moderna svjetovnog školskog sustava u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji bio je školski zakon iz 1874, za banovanja Ivana Mažuranića, a u Istri i Dalmaciji austrijski školski zakon iz 1869.

osnovno školstvo. Početci organizirana poučavanja u Hrvatskome zagorju sežu u drugu polovicu XV. st. (oko 1480), kada u Varaždinskim Toplicama djeluje pučka škola, u kojoj je učiteljsku službu obavljao svećenik i kantor, a zatim i javni učitelj (scholasticus), kojega su uzdržavali lokalni župnik i zagrebački Kaptol.

Važnu ulogu u kulturnome životu i prosvjećivanju puka imali su franjevci, koji osnivaju samostane u Mariji Gorici (poč. XVI. st.), Klanjcu (1630) i Krapini (1641). Do XIX. st. školstvo je bilo slabo razvijeno. Prvi su učitelji bili skromne naobrazbe – orguljaši, zvonari, kantori. Poučavali su pod nadzorom župnika, a škole su najčešće bile u crkvenim prostorijama. Takvi se oblici poučavanja spominju krajem XVI. st. u Mariji Bistrici i Krapini (1590), zatim u Klanjcu (1629), Vinici (1638), Radoboju i Pregradi (1639), Zajezdi, Belcu i Maču (1664), Donjoj Stubici i Visokome (1669), Velikome Trgovišću (1679), Tuhlju (1687), Zlataru (1690), Krapinskim Toplicama (1708) te početkom XIX. st. u Bednji, Brezničkome Humu i Ivancu. Pojačana briga za školstvo u Banskoj Hrvatskoj zamjetna je nakon osnivanja Hrvatskoga kraljevskog vijeća (1767), koje je bilo dužno skrbiti se i za boljitak obrazovanja.

Školskom reformom Marije Terezije i donošenjem Općega školskog reda 1774 (Allgemeine Schulordnung) stvoren je legislativni okvir za obvezno opće državno javno školstvo i osposobljavanje učitelja u austrijskim i češkim nasljednim zemljama, a u zemljama Krune Svetoga Stjepana 1777. pod nazivom Ratio educationis totiusque rei litterariae per regnum Hungariae et provincias eidem adnexas, revidiran 1806. Ratio educationis ustrojio je cjelokupno školstvo. Širenje pučkih škola u Hrvatskome zagorju događa se za ilirskoga preporoda kada nastaje mreža pučkih škola s kontinuiranim djelovanjem. Tijekom dvaju desetljeća otvoreno je 29 škola, i to u: Radoboju (1833), Loboru (1834), Mihovljanu (1835), Tuhlju (1836), Svetome Križu Začretju i Zaboku (1838), Bednji, Ivancu, Maruševcu i Višnjici (1839), Konjščini (1840), Klanjcu (1841), Bedekovčini, Belcu, Jakovlju, Kraljevu Vrhu, Zajezdi i Zlataru (1842), Desiniću i Pregradi (1843), Donjoj Stubici (1844), Lepoglavi i Madžarevu (1845), Krapinskim Toplicama i Taborskome (1846), Bistri, Kraljevcu na Sutli i Pušći (1848) te Hrašćini (1851).

Organizacija i djelovanje osnovnih škola od 1845. bili su uređeni naredbom Systema scholarum elementarium (Sustav početnih učionica), po kojoj su postojale niže (prva dva razreda) i više (treći i četvrti razred) osnovne škole. Gdje god je bilo moguće, žensku i mušku djecu trebalo je poučavati odvojeno. God. 1851. odlučeno je da se u Krapini osnuje zasebna djevojačka škola. Većina seoskih škola u početku je imala samo prva dva razreda, u kojima se provodila elementarna obuka (čitanje, pisanje, računanje i vjeronauk). U prvoj polovici 1850-ih u Krapini je postojao osmotjedni tečaj za učitelje, a 1850-ih i 1860-ih osnivaju se škole u Brezničkome Humu, Brdovcu, Cvetlinu, Donjoj Voći, Gornjem Jesenju, Gornjoj Stubici, Klenovniku, Laduču, Ljubešćici, Maču, Mariji Bistrici, Mariji Gorici, Oroslavju, Petrovskome, Remetincu, Velikome Trgovišću i Visokome. God. 1868. krapinska trorazredna dječačka škola pretvorena je u četverorazrednu i dobila naziv glavne učione, koju je školske god. 1868/69. pohađalo 112 dječaka (41 u prvome, 31 u drugome, 23 u trećemu i 17 u četvrtome razredu). Djevojačku su školu iste godine pohađale 64 učenice (40 u prvome i 24 u drugome i trećemu razredu). Zasebne djevojačke škole, u kojima su poučavale sestre milosrdnice, osnovane su u Zlataru (1866), Ivancu (1867) Mariji Bistrici (1872) i Vinici (1888).

Zakonom o ustroju pučkih škola i preparandija u Hrvatskoj i Slavoniji (1874) nastala je osnova za razvoj modernoga, svjetovnog školstva. Uvela se petogodišnja školska obveza koja se provodila u jedinstvenoj četverorazrednoj općoj pučkoj školi, nakon koje se moglo nastaviti školovanje u višim pučkim (građanskim) školama, nižim gimnazijama i šegrtskim školama. Učenici koji nisu nastavljali školovanje bili su dužni, nakon završena četvrtog razreda pučke škole (koji je za slabije učenike trajao dvije godine), dvaput tjedno tijekom dvije godine pohađati opetovnicu, gdje su ponavljali i proširivali stečena znanja u skladu s potrebama praktična života. God. 1895. u Krapini je osnovana viša pučka škola realnoga smjera, koja je do školske godine 1905/06. trajala dvije godine (5. i 6. razred) i bila je, umjesto opetovnice, obvezna za sve koji nakon četvrtoga razreda nisu nastavljali školovanje u drugim školama, što je praktično značilo šestogodišnju školsku obvezu. God. 1910. stopa nepismenosti u Hrvatskoj i Slavoniji iznosila je 46%, a u Hrvatskome zagorju 54% – najniža u kotarevima Klanjec i Zlatar (47%), a zatim slijede Pregrada (49%), Novi Marof (57%), Krapina (59%), Stubica (59%) i Ivanec (60%).

Školski zakon iz 1888. pružao je zakonsku podlogu za uređenje osnovnoga školstva i obrazovanja učitelja sve do 1929, kada su doneseni novi školski zakoni za Kraljevinu Jugoslaviju. Zakonom o narodnim školama iz 1929. propisana osmogodišnja školska obaveza u pravilu se nije provodila sve do reforme školstva u novoj jugoslavenskoj državnoj zajednici. Nakon rata provodila su se opismenjavanja stanovništva. Opća stopa nepismenosti u Hrvatskoj 1953. iznosila je 16,2%, a na području Hrvatskoga zagorja 17,8% – najniža u kotaru Klanjec (12,5%), zatim slijede kotarevi Pregrada (15,7%), Donja Stubica (17,9%), Zlatar (18,3%), Ivanec (19,8%) i Krapina (20,2%). U prvoj etapi (1945–50) uvelo se obvezno sedmogodišnje školovanje. U Hrvatskoj je 1951. Zakon o narodnim školama propisao obvezno osmogodišnje školovanje, ali i kompromisna rješenja (šestogodišnje škole) zbog nedostatne infrastrukture. Općim zakonom o školstvu (1958), a potom i hrvatskim Zakonom o osnovnoj školi (1959) bila je definirana jedinstvena obvezna osmogodišnja osnovna škola, koja je i na početku XXI. st. temeljna karika hrvatskoga školskog sustava. U Hrvatskome zagorju školske god. 2014/15. bile su 84 osnovne škole, od toga 29 područnih.

srednje i visoko školstvo. Prvu gimnaziju u kontinentalnoj Hrvatskoj osnovali su 1503. pavlini u Lepoglavi, gdje su 1400. osnovali samostan. Gimnaziju su osim budućih redovnika pohađali i svjetovni mladići, pretežito plemićki sinovi. God. 1526. gimnazija je prestala raditi, a njezin je rad obnovio 1581. Stjepan Trnavski, tadašnji vrhovni poglavar pavlinskoga reda. Gimnazijski se program temeljio na sedam slobodnih umijeća (trivij i kvadrij). Nastava se izvodila na latinskome, a u nižim razredima djelomično i na narodnome jeziku. Redovnici su svoju prosvjetiteljsku i odgojiteljsku misiju provodili i privatnom poukom u plemićkim kućama. Osnivanjem isusovačkih gimnazija u Zagrebu (1607) i Varaždinu (1636) slabila je protureformacijska uloga lepoglavske gimnazije i ona je 1637. prestala raditi. U lepoglavskome je samostanu od 1656. djelovalo filozofsko te od 1683, s prekidima, bogoslovno učilište. Oba su prestala raditi 1783. Papa Klement X. priznao je 1671. visoki sveučilišni stupanj lepoglavskoga učilišta, a odobrio ga je car Leopold I. 1674. God. 1683. u Lepoglavu je preseljeno trnavsko bogoslovno učilište, osnovano 1673, i koje je s prekidima djelovalo do 1695. Franjevci su u svojem samostanu u Krapini imali novicijat sa studijem filozofije, moralne teologije i retorike.

Tijekom XIX. st. Krapina je postala školsko središte Hrvatskoga zagorja. Od 1812. do 1820-ih djelovala je latinska škola (gimnazija), 1846. osnovana je nedjeljna škola za naučnike i pomoćnike u obrtničkim zanimanjima, preteča šegrtske škole, koja je temeljem vladine odluke iz 1884. otvorena 1886, a Viša pučka škola realnoga smjera pretvorena je 1907. u Malu realnu gimnaziju, tada jedinu gimnaziju u Zagorju. Krapinska je gimnazija od 1929. do 1941, kada joj je vraćen gimnazijski program, djelovala kao građanska škola obrtničko-industrijskoga smjera. Od 1945. postupno se proširila na potpunu osmorazrednu gimnaziju, ali su zbog školske reforme već od školske godine 1955/56. niži razredi pretvoreni u više razrede osmogodišnje škole, a gimnazija je postala četverogodišnja opća srednja škola. Zbog pomanjkanja učitelja pri krapinskoj gimnaziji 1950. otvorila se Učiteljska škola, u koju su bila upisana samo dva naraštaja učenika, koji su nakon ukidanja škole 1952. nastavili školovanje u odgovarajućim višim razredima gimnazije ili u učiteljskoj školi u Zagrebu. God. 1941–45. u Donjoj Stubici, i potom u Gornjoj Stubici, kratko je djelovala mješovita privatna niža gimnazija.

Srednjoškolsko se obrazovanje provodilo i u različitim trogodišnjim i četverogodišnjim strukovnim školama. U Ivancu je od 1930. postojala Opća zanatsko-trgovačka škola, nakon Drugoga svjetskog rata Škola učenika u privredi, u Konjščini su 1930-ih postojala odjeljenja rudarske škole (od 1946. Rudarsko-industrijska škola, 1953. preseljena u Poznanovec), a 1947. osnovana je Škola učenika u privredi. U Bedekovčini je 1955. osnovana Industrijska škola koja je 1960. prerasla u Srednju tehničku školu, od 1961. Centar za građevnu industriju i građevinarstvo, u okviru kojega je djelovala i Viša tehnička škola. Srednja tehnička škola osnovana je 1957. i u Zaboku, gdje je iste godine osnovana Srednja ekonomska škola, a 1963. gimnazija. Strukovne su škole 1950-ih bile favorizirana obrazovna ponuda. Od 1970. Gimnazija u Krapini djelovala je u okviru Srednjoškolskoga centra Krapina, zajedno sa Srednjom upravnom školom i Školom učenika u privredi. Školske su se reforme u Jugoslaviji donosile na temelju političkih dokumenata. Na temelju Rezolucije X. kongresa SKJ o odgoju i obrazovanju iz 1974. provodila se reforma srednjoškolskoga obrazovanja kojom su se od školske god. 1975/76. ukinule gimnazije i uvelo srednjoškolsko obrazovanje u dva stupnja (opći pripremni i usmjereni završni), a Zakonom o usmjerenom obrazovanju (1982) usmjerenje u struku provodilo se od početka srednjoškolskoga obrazovanja.

U RH se 1991. ponovno uveo prijašnji model srednjoškolskoga obrazovanja – gimnazije, umjetničke, četverogodišnje strukovne i trogodišnje obrtničke škole. U Zagorju je školske god. 2014/15. bilo 15 srednjih škola s gimnazijskim i(ili) strukovnim programima – u Bedekovčini, Ivancu, Konjščini, Krapini, Maruševcu (s pravom javnosti), Novome Marofu, Oroslavju, Pregradi, Vinici, Zaboku (3), Zaprešiću i Zlataru.

U Zaprešiću je 2001. osnovana privatna Visoka škola za poslovanje i upravljanje »Baltazar Krčelić«, koja je 2002. dobila status veleučilišta (danas Veleučilište »Baltazar« Zaprešić), a od 2007. u Krapini djeluje Visoka škola »Hrvatsko zagorje«, koja je 2011. prerasla u Veleučilište sa stručnim studijima informatike, prometne logistike i operativnoga menadžmenta. U Zaboku se u sklopu Pučkoga otvorenog učilišta nalaze podružnice Fakulteta organizacije i informatike u Varaždinu, Fakulteta za menadžment u turizmu i hotelijerstvu u Opatiji, Visoke poslovne škole s pravom javnosti u Višnjanu i Ekonomskoga fakulteta u Zagrebu. U Pregradi je od 2008. do 2014. djelovao Dislocirani stručni studij fizioterapije u sklopu Stručnoga studija fizioterapije Veleučilišta Lavoslav Ružička iz Vukovara, a Dislocirani preddiplomski sveučilišni studij sestrinstva Medicinskoga fakulteta Osijek, otvoren 2010, djeluje i danas.

LIT.: A. Cuvaj (ur.), Građa za povijest školstva kraljevinâ Hrvatske i Slavonije: od najstarijih vremena do danas, 1–11, Zagreb 1910–13. • P. Wölfl, Razvitak pučkih škola u kr. slob. pov. trgovištu Krapini: izvještaj Niže pučke dječačke i djevojačke te Šegrtske škole u kralj. slob. i povelj. trgovištu Krapini: koncem školske godine 1911.–1912., Krapina 1912. • Z. Steinman, Obavezno školovanje u SR Hrvatskoj: demografski faktor, materijalne i kadrovske osnove, Zagreb 1964. • Pet stoljeća narodne prosvjete i školstva u Varaždinskim Toplicama i u općini Novi Marof, Zagreb 1980. • A. Sekulić, Srednja i visoka učilišta hrvatskih pavlina, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 22(1996) 1–2(43–44). • B. Vračić i A. Kovačić, Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga: s kućom maticom u Zagrebu 1845.–1995., 2, Zagreb 1998. • V. Ferček-Cekol, Gimnazija u Krapini 1812.: 1907.–2007., Krapina 2008. • S. Ivanec, Povijesne okolnosti osnutka pučkih škola u Višnjici, Ivancu, Maruševcu i Bednji 1839. godine, Kaj, 42(2009) 4–5. • S. Staničić i B. Drandić, Školski priručnik 2014./2015., Zagreb 2014.

Š. Batinić