Šojat, Antun
Šojat, Antun, dijalektolog i leksikograf (Zagreb, 13. VI. 1928 – Zagreb, 9. VI. 2012). U Zagrebu je završio osnovnu školu i gimnaziju, na Filozofskome fakultetu diplomirao narodni jezik i književnost (1954) te doktorirao tezom Kajkavski govori u Turopolju (s osobitim obzirom na mraclinski govor) (1965). Od 1956. do umirovljenja 1998. radio je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje (ravnatelj 1977–82; dugogodišnji voditelj Dijalektološkoga odsjeka). Kao stipendist Humboldtove zaklade, boravio je 1963–64. u Marburgu, a 1988. i u Mannheimu; 1966–68. bio je predavač i lektor u Slavenskome seminaru Sveučilišta u Kielu. Obnašao je dužnost predsjednika Hrvatskoga filološkog društva (1975–78), voditelja Zagrebačkoga lingvističkog kruga (1975–77) te koordinatora filoloških i lingvističkih znanosti u Hrvatskoj (1981–85). Od 1980. bio je član suradnik JAZU-a, predsjednik njegova Odbora za dijalektologiju (1999–2003), član odbora za onomastiku i leksikografiju JAZU-a te član međunarodne skupine Općeslavenskoga lingvističkog atlasa (OLA) sa sjedištem u Moskvi, za koji je obradio devet punktova na području Hrvatske i izradio sedam karata. Znanstvene i stručne radove te studije iz dijalektologije, povijesti hrvatskoga jezika, onomastike, leksikografije, sociolingvistike i standardologije objavljivao je u periodicima Rasprave Zavoda za jezik (danas Rasprave: časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje; glavni urednik 1979–81), Jezik (suurednik 1980–92), Filologija, Ljetopis JAZU, Kaj, Onomastica jugoslavica, Suvremena lingvistika, Forum i dr., od kojih su mnogi doživjeli i posebna izdanja. Uz istraživanje čakavskih i štokavskih govora u Hrvatskoj i dijaspori (Gradišće), od kojih je mnoge i prikazao, značajan prinos hrvatskoj dijalektologiji dao je istraživanjem kajkavskih govora u Zagorju (s Vesnom Zečević, Ljetopis JAZU, 1969, 73; Kaj, 1991, 5–6), Turopolju, Pokuplju, zagrebačkome Prigorju, Zagrebu, karlovačkome kraju, Međimurju, Podravini, Posavini te govora kajkavskih ikavaca kraj Sutle (Rasprave Instituta za jezik, 1973, 2). Vrhunac je njegova kajkavološkog rada Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika u devet knjiga, kojega je bio redaktor (1984–2002), te izradba prve gramatike kajkavskoga književnog jezika, tj. prvoga cjelovitog opisa jezika stare kajkavske književnosti Kratki navuk jezičnice horvatske (Kaj, 1969–71; kao knjiga 2009). Bavio se poviješću kajkavskoga jezika (Filologija, 1970, 6), kajkavskom akcentuacijom u Gazophylaciumu I. Belostenca (Kajkavski zbornik, Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku, oba 1974), pisao je o transkripciji starih kajkavskih tekstova (Hrvatski dijalektološki zbornik, 1982, 6), kajkavskoj zdravstvenoj terminologiji (Znanost u sjevernoj Hrvatskoj u XVIII stoljeću: zbornik radova Prvog simpozija iz povijesti znanosti, 1978; Filologija, 1978, 8) i staroj kajkavskoj leksikografiji (Zbornik vo čest Blaže Koneski po povod šeesetgodišninata, 1984), proučavao jezik i stil pojedinih autora: odnos Krležine kajkavštine u Baladama prema starome kajkavskom književnom jeziku (Forum, 1973, 9), Matoša i kajkavštine (Forum, 1974, 6), te jezik Domjanićevih kajkavskih pjesama (Kaj, 1968, 12). Postavio je i teorijski okvir za izradbu kajkavskoga dijalektalnog rječnika i njegovu leksikografsku obradbu (Hrvatski dijalektološki zbornik, 1985, 7). Autor je monografija Zagrebački kaj: govor grada i prigradskih naselja (1998) i Turopoljski govori (2010). Sudjelovao je u izradbi rječnika, dijalektoloških atlasa, organizaciji znanstvenih skupova posvećenih narodnim govorima. Urednik je knjiga s povijesnom i suvremenom jezičnom problematikom, mnogobrojnih zbornika te zbornika s problematikom kajkavskoga jezika i književnosti: Kajkavski zbornik 1970–1974. (uz J. Skoka i M. Šicela, 1974) i Jezični i umjetnički izraz na kajkavskom tlu (1975). Kao jezični savjetnik za kajkavski jezik surađivao je s HNK-om u Zagrebu: predstave Balade Petrice Kerempuha (1969) i izbor iz poezije Svjetlost na mrtvoj straži (1978) M. Krleže, General i njegov lakrdijaš (1970) Marijana Matkovića, Puntari, hahari i jen šašavi pop (1972) Ante Krmpotića, potom s dramskim programom Radija Zagreb, na brojnim recitalima kajkavske poezije u Zlataru, Krapini, Svetome Ivanu Zelini, a u staru književnu kajkavštinu prenio je dijaloge u scenariju za film Seljačka buna 1573 (1975) Vatroslava Mimice. Za jezikoslovni rad 1991. dobio je Državnu nagradu »Bartol Kašić« (za suautorstvo knjige Pavlinski zbornik 1644 ), a 1999. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića.
LIT.: B. Finka, Antun Šojat o 60. obljetnici života i 30. obljetnici znanstvenoga rada (s bibliografijom), Rasprave Zavoda za jezik, 14(1988) 1. • A. Kovačec, Antun Šojat (1928.–2012.) (nekrolog), Ljetopis HAZU, 2012, 116. • M. Lončarić, Veliki hrvatski dijalektolog, Vijenac, 28. VI. 2012. • N. Bašić, Uspomeni Antuna Šojata, Jezik, 60(2013) 1.
J. Lukec