stanovništvo

karta gustoće naseljenosti

stanovništvo, kretanje broja stanovnika 1857–2011.
stanovništvo, stanovništvo po dobi i spolu, 2011.

stanovništvo. Po podatcima popisa stanovništva iz 2021, u Hrvatskome zagorju (53 općine i grada u Krapinsko-zagorskoj, Varaždinskoj i Zagrebačkoj županiji) živjela su 231 968 stanovnika. Prosječna gustoća naseljenosti Hrvatskoga zagorja iznosi 106,6 stanovnika/km2, što je znatno iznad državnoga prosjeka (68,4 stanovnika/km2). S obzirom na prosječnu gustoću naseljenosti na razini upravnih gradova i općina, uočljiv je neravnomjeran razmještaj stanovništva. Najgušće su naseljena upravna područja gradova Zaprešić (448,5 stanovnika/km2), Zabok (250,5 stanovnika/km2) i Krapina (241,6 stanovnika/km2) te općine Brdovec (288,4 stanovnika/km2), dok su najrjeđe naseljene općine uz granicu sa Slovenijom (najrjeđe je naseljena općina Zagorska Sela s 36,4 stanovnika/km2) i na sjeveroistoku Zagorja (općina Budinščina 39,7 stanovnika/km2).

Prirodna zemljopisna obilježja, prometni položaj kao i povijesna zbivanja uvjetovali su okupljanje velikoga broja stanovnika na zagorskome području, posebice od XVI. st., kada i počinje jače naseljavanje. Navedeni su čimbenici u velikoj mjeri utjecali i na današnji razmještaj te broj stanovnika Zagorja. Broj stanovnika od prvoga modernog popisa stanovništva u Hrvatskoj, provedenoga 1857, gotovo je neprestano rastao do 1948 (osim u razdoblju 1910–21), kada je dosegnut i maksimum naseljenosti od 303 607 stanovnika. Hrvatsko zagorje već je tada bilo emigracijsko područje – stanovništvo se iseljavalo u obližnja gradska središta (najviše u Zagreb, a manje u Varaždin), druge, poljoprivredno atraktivnije krajeve Hrvatske (požeški, moslavački i bilogorsko-podravski kraj) te u manjoj mjeri u inozemstvo. Nepovoljne gospodarske prilike i agrarna prenaseljenost uvelike su utjecale na iseljavanje stanovništva, ponajprije iz zapadnoga i sjeverozapadnoga dijela Zagorja.

Agrarna prenaseljenost i pritisak koji je ona uzrokovala utjecali su na to da je brojna nekvalificirana radna snaga počela tražiti radna mjesta izvan poljoprivrede, ponajprije u industriji i rudarstvu. To je postupno dovelo do ruralnoga egzodusa i socijalnoga prestrukturiranja agrarnoga stanovništva. Trajna migracija stanovništva iz sela u gradove, koja je postala posebno značajan oblik prostorne pokretljivosti stanovništva u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova, počela je tada i na zagorskome prostoru, no još je veće razmjere poprimila u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Ipak, i dalje pozitivnomu kretanju ukupnoga broja stanovnika pridonijela je iznimno visoka stopa prirodnoga prirasta.

Nakon Drugoga svjetskog rata započeo je stalni pad broja stanovnika Zagorja; to razdoblje obilježeno je depopulacijom te negativnim demografskim kretanjima. Zbog iseljavanja, ponajviše mlađega stanovništva, oslabjela je demografska osnovica toga prostora te su dijelovi Zagorja zahvaćeni demografskim izumiranjem, o čemu svjedoče napuštena i zapuštena mala ruralna naselja. Pozitivna demografska kretanja u tome razdoblju bilježila su urbana naselja, odnosno općinska središta i centri rada, prometno bolje položeni i funkcionalno potpunije opskrbljeniji. Takvoj polarizaciji pridonijelo je unutarnje premještanje stanovništva, tj. karakteristična migracija selo – općinsko središte. Nosilac takve migracije, osobito intenzivne 1960-ih i 1970-ih, bilo je aktivno stanovništvo u reprodukcijskoj dobi, koje je pridonosilo pozitivnim demografskim kretanjima tih naselja. Tako je težište bioreprodukcije nepovratno pomaknuto iz tradicionalno visokonatalitetnih ruralnih sredina u gradska naselja, odnosno općinska središta. U naseljima u rubnim, uglavnom ruralnim i brdsko-planinskim dijelovima Zagorja, prometno izoliranijima i gospodarski slabo razvijenima, nakon 1948. izrazito je negativna polarizacija.

Najveći pad broja stanovnika u Zagorju (za 4,7%) zabilježen je upravo u prvome međupopisnom razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata od 1953. do 1961, a od 1948. do 2021. broj stanovnika smanjio se za 71 639 (23,6%), odnosno u prosjeku za oko 0,3% godišnje. Tako danas Zagorje ima približno isti broj stanovnika kao i početkom prošloga stoljeća.

Analiza prirodnoga kretanja te vitalnoga indeksa, koji je dobar pokazatelj (bio)reprodukcije nekoga područja, u razdoblju 2004–23. potvrđuje nepovoljna demografska kretanja – prirodnu depopulaciju i nepovoljan smjer (bio)reprodukcije većine upravnih gradova i općina. U navedenome razdoblju umro je 17 561 stanovnik više nego što ih je rođeno. Vitalni indeks iznosio je 68,1, što je ispod državnoga prosjeka (74,5). Najnepovoljniji vitalni indeks zabilježile su općine na krajnjem zapadu, sjeveru i istoku Hrvatskoga zagorja (Breznički Hum 42,9, Zagorska Sela 43,5, Desinić 35,3, Donja Voća 52,2, Budinščina 59,8, Bednja 41,9), što je u skladu s njihovim višegodišnjim nepovoljnijim demografskim razvojem. Pozitivan vitalni indeks u promatranome razdoblju zabilježio je jedino upravni grad Zaprešić (108,8) u jugozapadnome Zagorju.

Navedena demografska kretanja odrazila su se i na sastav stanovništva po dobi i spolu, koji je vrlo nepovoljan s obzirom na narušene omjere važne za biološku reprodukciju i formiranje radnoga stanovništva. Po podatcima popisa iz 2021, udio mlade (predfertilne) dobne skupine (0–14) iznosio je 14%, radno-sposobnoga stanovništva (15–64) iznosio je 65,3%, a udio starih (65 i više godina) iznosio je visokih 20,7%. Osnovica grafičkoga prikaza dobno-spolne strukture znatno je sužena, dok je srednji dio nešto ispupčeniji u muškoj populaciji. Vrh je proširen i asimetričan, sa znatno većim udjelom ženskoga stanovništva. Najnepovoljniju dobnu strukturu imaju općine na rubnim dijelovima Zagorja: Zagorska Sela (28,3% stanovništva iznad 65 godina), Desinić (26,1%), Marija Gorica (24,7%), Pušća (24,4%) i Tuhelj (24,2%). Hrvatsko zagorje pripada izrazito staromu tipu stanovništva. Prosječna starost zagorskoga stanovništva danas iznosi 44,1 godinu, što je gotovo na razini državnoga prosjeka (44,3).

Po popisnim podatcima o narodnosti i vjeri, može se zaključiti da je zagorski prostor izrazito homogen – čak 98,6% stanovnika su Hrvati, a 95,8% izjasnilo ih se katolicima. Obrazovna struktura zagorske populacije nije zadovoljavajuća. Po podatcima popisa iz 2021, bez škole i s nepotpunim osnovnim obrazovanjem bilo je 3,4% stanovnika u dobi 15 i više godina, što je iznad državnoga prosjeka (3%). Samo osnovnu školu završilo je nešto više od petine stanovnika (21,2%), 59% ima srednju školu, a 16,4% fakultetsko obrazovanje (više i visoko obrazovanje), što je znatno ispod državnoga prosjeka (24,1%). Takva obrazovna slika uglavnom je posljedica razmjerno visokoga udjela ruralnoga stanovništva, za koje je i inače karakterističan niži stupanj obrazovanja.

LIT.: A. Toskić, Starenje stanovništva Hrvatskog zagorja 1961–1991., Acta Geographica Croatica, 28(1993). • D. Njegač, Oblici prostorne mobilnosti stanovništva Hrvatskog zagorja, Geografski glasnik, 57(1995). • D. Spevec, Populacijski potencijal Krapinsko-zagorske županije, Hrvatski geografski glasnik, 71(2009) 2. • ista, Prostorne značajke demografskih resursa i potencijala Krapinsko-zagorske,Varaždinske i Međimurske županije, Zagreb 2011.

D. Spevec