Stari grad Krapina

Stari grad Krapina, 1914.

Stari grad Krapina, obnovljene zidine

Krapina početkom XX. st.

Stari grad Krapina, starodrevna utvrda iznad užega gradskog središta Krapine. U dokumentima se prvi put spominje 1248. pod nazivom Zagorje (castri de Zegueria), a tek 1330. kao Krapina (castris Korpona).

Prvi poznati vlasnici bili su zagorski knezovi, a zatim Gisingovci. U njihovu vlasništvu Krapina je bila do 1339, kada su ju, nakon poraza u sukobu sa slavonskim banom Mikcem Mihaljevićem, morali prepustiti hrvatskougarskomu kralju Karlu I. Robertu. Pod banskom i kraljevskom vlašću Krapina je bila do 1399, kad je kralj i car Sigismund Luksemburgovac darovao utvrdu Hermanu II. Celjskomu, koji ju je pretvorio u glavno obiteljsko sjedište u Hrvatsko-Ugarskome Kraljevstvu te u središnje mjesto Zagorske grofovije. Nakon što je 1456. ubijen Ulrik II., zadnji muški potomak Celjskih, Stari grad naslijedila je njegova udovica Katarina Branković, no već 1460. prodala ga je Janu Vitovcu. U vlasništvu njegovih sinova utvrda je bila do 1488, kada ju je zbog njihove pobune u kraljevo ime zaposjeo Jakov Sekelj. Iako je Matija Korvin u međuvremenu darovao utvrdu svojemu sinu Ivanišu Korvinu, Sekelj ga je odbio predati sve dok mu se ne podmire troškovi koje je imao u sukobu s Vitovcima. Spor između J. Sekelja i Ivaniša Korvina trajao je do njihove nagodbe 1494, kada je Ivaniš Sekelju na ime duga u zalog dao Vinicu, Trakošćan i Kamenicu, dok mu je Sekelj zauzvrat prepustio Stari grad, koji je postao glavnom Ivaniševom rezidencijom. Naslijedio ga je 1504. najprije Ivanišev sin Kristofor, poslije njegove smrti 1505. Ivaniševa udovica Beatrica Frankapan, a nakon njezine smrti 1510. njezin drugi suprug markgrof Juraj Brandenburški, koji ga je potkraj 1523. prodao Petru Kegleviću za 13 000 forinti. Budući da Petar nije uspio u cijelosti isplatiti Jurja, polovicu vlastelinstva prepustio je 1524. Mihovilu Imreffyju, koji je markgrofu isplatio ostatak duga od 6500 forinti, čime je krapinsko-kostelsko vlastelinstvo dobilo suvlasnike.

Novi vlasnici postignuli su 1525. dogovor po kojemu je Stari grad pripao Mihovilu. Nakon što je Luka Sekelj ženidbom s Mihovilovom kćeri Katarinom 1536. stekao Stari grad s pripadajućim posjedima utvrde, između novih suvlasnika vlastelinstva počele su rasti napetosti, koje su povremeno prerasle u otvorene sukobe. Sukob između Keglevića i Sekelja privremeno je završen 1583, kada su Sekelji na tri godine založili Stari grad banu Ivanu II. Draškoviću. Kako nisu uspjeli vratiti zalog, kralj i car Rudolf II. Habsburgovac poklonio ga je 1596. banu Draškoviću, koji je u njemu od 1598. do 1607. održao pet zasjedanja Sabora. Draškovići su posjedovali Stari grad do iza 1607, kada su ga prodali Mihovilu Sekelju. Nakon Mihovilove smrti, naslijedio ga je njegov sin Fridrik, koji ga je 1610. prodao Keglevićima. Prilikom uvođenja Keglevića u posjed, u ispravi se navodi da je Stari grad dijelom porušen, a dijelom oštećen. U takvu stanju održao se do 1714, kada je Petar VII. Keglević pokrenuo veliku obnovu utvrde. Napušten je nakon razornoga potresa 1775. Nakon Keglevića ruševinama utvrde zagospodarile su obitelji baruna Lichtenberga, a zatim barunice Josipe Ottenfels-Gschwind, koja je 1882. obnovila južni palas te uredila šetalište. U vlasništvu njezine obitelji Stari grad bio je do 1919, kada ga je barun Franjo Ottenfels poklonio gradu Krapini. Od 1924. u palasu se nalazila gostionica, 1953. u njemu je otvorena zbirka Gradskoga muzeja Krapine, a od 1967. bio je sjedište Radija Hrvatsko zagorje Krapina. Danas su u tijeku dugotrajni restauratorski radovi.

Novi grad Krapina, utvrda, ostatci koje se nalaze na brdu Josipovac, nasuprot Staroga grada s druge strane Krapinčice, iznad franjevačkoga samostana. U dijelu literature ta se utvrda pod utjecajem krapinske legende o braći Čehu, Lehu i Mehu još naziva Psar ili Vrbovec. U dokumentima se prvi i jedini put spominje 1458. u darovnici kralja M. Korvina nekadašnjemu celjskom kapetanu i slavonskomu banu J. Vitovcu pod nazivom Novi grad (novum castrum ex opposito castri Cactri Crapina fundatum). S obzirom na ime i prvi spomen, nema sumnje da su utvrdu sagradili Celjski radi zaštite položaja s kojega je neprijatelj mogao iz neposredne blizine topništvom ugroziti Stari grad. Ne zna se pouzdano do kada su gospodari Staroga grada držali posadu u Novome gradu, no prigodom sklapanja ugovora o podjeli vlastelinstva i njegovih utvrda između P. Keglevića i M. Imreffyja 1525, Novi grad se više ne spominje. Izgledno je da ga je uništio J. Sekelj 1488, kada je po nalogu kralja Matije Korvina oružanom silom izbacio Vitovce iz Zagorske grofovije.

Šabac, treća krapinska srednjovjekovna utvrda od koje je poznat samo njezin nekadašnji položaj na vrhu istoimenoga brdskog odvojka u jugozapadnome dijelu suvremene Krapine, s kojega se pruža pogled na cijelo mjesto. Prije gradnje utvrde brdo se u dokumentima nazivalo Veternica ili Bobovje. P. Keglević sagradio je između 1525. i 1540. Šabac kao reprezentativno sjedište svoje polovice posjeda krapinskoga Staroga grada. Iako se o njezinu izgledu i veličini ništa ne zna, ta je rezidencija bila dovoljno velika i reprezentativna da se u njoj 1540. proslavilo vjenčanje Petrove kćeri Ane i Gašpara Ernuszta. Zbog toga što je nakon Ernusztove smrti iste godine zaposjeo njegova imanja te ih protupravno držao, Petar je 1546. bio proglašen veleizdajnikom, a kralj Ferdinand I. Habsburgovac zaplijenio je Petrova krapinska imanja te ih dao u zalog J. Sekelju za 2000 zlatnih florena. Keglevići su smatrali da su tom transakcijom prevareni te je izbio višegodišnji sukob između dviju obitelji. Nakon što je 1557. kralj potvrdio Keglevićima posjedovanje Šapca i pripadajućih posjeda, oni su započeli s utvrđivanjem svoje krapinske rezidencije, koja se 1573. navodi kao kurija zidana na način utvrde (curia mea sub castro Krapyna, in modo fortalitii errectam). Pretvaranje Šapca u manju utvrdu naljutilo je Sekelje te su zbog toga izbili novi oružani sukobi na vlastelinstvu, koji su kulminirali za Seljačke bune 1573, kada su Sekelji iskoristili priliku te Šabac opljačkali i razorili. Keglevići su potom Šabac obnovili i još bolje utvrdili pa se u izvorima više ne spominje kao utvrđena kurija nego kao manja utvrda (fortalicum Sabacz). Obnova Šabca bila je povod žešćemu sukobu između Keglevića, Sekelja i njihovih familijara, okončanom 1581. presudom na štetu Keglevića. Jedna od točaka presude bila je odluka o rušenju Šapca, što je i izvršeno iste godine.

LIT.: E. Laszowski, Hrvatske povjesne gradjevine, 1, Zagreb 1902. • V. Klaić, Krapinski gradovi i predaje o njima, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, 10(1909) 1. • S. Ortner, Povjest gradine i trgovišta Krapine, Zagreb 1899. • R. Vučetić, Dvije vedute Krapine, Život umjetnosti, 32(1998) 60. • Ž. Tomičić, Panonski periplus: arheološka topografija kontinentalne Hrvatske, Zagreb 1999. • R. Vučetić, Prostorni razvoj srednjovjekovne Krapine, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 24(2000). • T. Tkalčec, Arheološko blago Starog grada Krapine (katalog izložbe), Krapina 2012.

K. Regan