Štoos, Pavao (Stoss)
Štoos, Pavao (Stoss), pjesnik (Dubravica, 10. XII. 1806 – Pokupsko, 30. III. 1862). Podrijetlom iz seljačke obitelji; nakon završetka pučke škole bio je pastir. Pobjegavši u Zagreb, živio je u sirotištu i pohađao gimnaziju od 1821. do 1828, kada je stupio u sjemenište. Nakon što je 1833. zaređen za svećenika (po podatcima S. Ortnera mladu je misu služio u crkvi sv. Ane u rodnoj župi Rozga, a vlasnici dobra Mokrice priredili su mu mladomisničko slavlje), u Zagrebačkoj biskupiji bio je kapelan u biskupskome dvoru, kateheta kaptolske pučke škole, upravitelj župne crkve sv. Marije, zatim podbilježnik i bilježnik duhovnoga stola, a 1838. postao je biskupskim tajnikom te propovjednikom i profesorom religije studentima filozofije u sjemeništu. Bio je jedan od osnivača Matice ilirske 1842. Radi upornoga širenja nacionalnih ideja među svećenstvom, 1842. premješten je protiv svoje volje u Pokupsko, gdje je do smrti ostao župnikom. Nije se uspijevao premjestiti u Zagreb i tek je iz drugoga pokušaja 1862, ali već nakon smrti, imenovan zagrebačkim kanonikom. Pokopan je u Pokupskome, a posmrtni su mu ostatci, o 100. obljetnici preporoda, 1936. preneseni u arkadu preporoditelja na zagrebačkome groblju Mirogoj.
U književnosti se javio još kao gimnazijalac stihovima na latinskome, a usto se bavio slikarstvom i glazbom. Prigodnice i pohvalnice, najčešće na latinskome, upućivao je svojim suvremenicima, značajnicima u javnome i crkvenome životu (M. Vrhovcu, Josipu Kuševiću, gimnazijskim profesorima, Aleksandru Alagoviću, Josipu Schrottu, Josipu Kukoviću, Jurju Hauliku, Franji Halleru, Ivanu Krstitelju Birlingu, caru Franji Josipu I. i dr.) te ih tiskao zasebno ili u Danici. Banu J. Jelačiću posvetio je prigodnice Vila iz kupske stiene... (1848) i Soko harvatski i slavska mati (1849). Tužaljku za banom Ignacijem Gjulajem objavio je pod naslovom Noć horvatske zemlje (1831). Po smrti Tomaša Mikloušića 1833. spjevao je pjesmu Glas kričečega vu puščini horvatskoga slovstva i posvetio ju njegovu nećaku I. Kristijanoviću. Pjesmom Tuga ilirskih vila na grobu mnogopočitane domorodne gospoje Julijane udove Gaj (1839) oprostio se od mrtve majke Lj. Gaja. Prigodnicu Prigodom povratka iz Dalmacije dra Lj. Gaja (1841), u kojoj pjeva o slozi Hrvata koje vezuje s ostalim Ilirima, uglazbio je Vatroslav Lisinski (arija je poslije dobila tekst Dimitrija Demetra Prosto zrakom ptica leti). Pjesme, većinom domoljubne i često alegorijskih obilježja, ispočetka je, uoči preporoda, pisao na kajkavštini, budeći njima hrvatsku narodnu svijest i potičući otpor mađarizaciji, a od 1836, pridruživši se ilircima, kao jedan od prvih suradnika Gajeve Danice, štokavskim je stihovima širio ilirske ideje, zagovarajući ujedno slobodu hrvatskoga naroda. Pjesme su mu ubrzo po objavljivanju postale popularne. Po uspjelosti se ističe elegija Kip domovine vu početku leta 1831, koju je kao student posvetio Josipu Kuševiću 1831. pod naslovom Nut! Novo leto! Mati – sin – zorja! (tiskana je kao Kip domovine u trećem broju Danice 1835. tada uvriježenom kajkavskom grafijom, s autorovim potpisom u kajkavskoj izgovornoj varijanti Pavel Stóosz), u kojoj naglašava kako »Vre i svoj jezik zabit Hrvati hote, ter drugi narod postati«. Iako u pjesmi Putnik domovini (Danica, 1835, 4) ponavlja središnje motive iz Kipa domovine (majka, plač), ta je pjesma optimističnija, a time i programatskija, jer zora, kojoj se majka u Kipu domovine nadala – stojeći nad sinovim grobom, koji se, nakon razgovora s njom, ponovno zatvorio – svanjuje u Putniku domovini (Suzana Coha). Najvažnija programatska pjesma ilirskoga preporoda Poziv u kolo ilirsko (Danica, 1840, 4), koju je sam i uglazbio, stihovima »U ilirsko kolo mili, vratite se srodni puci, što su stari gvožđem bili, nek su nama sad unuci« poziva na složnost sve Južne Slavene. Jedna strofa pjesme bila je i geslom Lětopisa Zbora duhovne mladeži. Sveslavensku uzajamnost zagovarao je i kasnije u pjesmi Riječ k pomirenju iz 1846.
U povijesnim pregledima razmjerno su slabo zastupljene pjesme Noć horvatske zemlje (1831), Glas kričečega vu puščini horvatskoga slovstva (1833; transkribirao A. Jembrih u Hrvatskome zagorju, 2001, 2), Flora suo flori (1834; uz koju je tiskan i hrvatski prijevod Liliumi mili! Domovine Czvetje!) i predsmrtna Moja utjeha (1862), koje zaslužuju znatno veću pozornost poradi majstorstva u izrazu. Prigodnice pisane kajkavskim u vladanju jezičnim materijalom te elegancijom i prirodnošću stiha znatno odskaču od štokavskih. Prihvativši ilirski program, uz to što pjesme potpisuje štokavskom varijantom imena Pavao s atribucijama Ilir iz Horvatske ili Slavjan iz Ilirie, prihvatio je i novonastajući štokavski standard na zasadama Gundulićeva jezika i usmenoga narodnog pjesništva te se počeo udaljavati od kajkavske tradicije. Nepoznavanje štokavskoga akcenta rezultiralo je narušavanjem ritma i rime pa su mu i pjesme počele gubiti na kvaliteti. U članku Bratinska reč (Danica, 1835, 13), u kojem potiče bratsku slogu i ljubav, miješa kajkavsko sa štokavskim narječjem, glagole stavlja na kraj rečenice, a rječnik mu je oskudan i pun tuđica.
Narodni zanos prožima i njegova prozna djela, primjerice Govor prigodom svetkovanja dvjestoljetne uspomene Ivana Gundulića (Danica, 1838, 52), što svjedoči da je cijenio dubrovačku književnost koju je nastojao popularizirati na sjeveru Hrvatske, a narodne elemente branio je i u Odgovoru na sastavak Salon u Zagrebu (Danica, 1842, 8), replici na Vukotinovićev članak u kojem autor hvali europejstvo.
U knjižici O poboljšanju ćudorednosti svećenstva (1848; pretisak priredio A. Jembrih 2020) ustao je protiv svećeničkoga celibata i pisao o svojim teškim životnim razočaranjima, ponajprije ističući nezadovoljstvo premještajem u zabačen kraj, gdje je patio od osamljenosti. Djelo je odjeknulo kao senzacija i izazvalo niz polemika. Pod biskupovim pritiskom pristao je na javnu ispriku u Katoličkome listu 1852. i 1858, a to je Očitovanje tiskano i u pjesmarici 13 nabožnih napjeva Kitice crkvenih pjesama (1858), u kojoj je, uz notne zapise vlastitih melodija uz orguljsku pratnju, kao predgovor uvrstio svoj tekst O crkvenom pjevanju (1857).
Basnu Pavuk i mravci (Danica, 1835, 24) napisao je na kajkavskome. Čežnju za rodnim Zagorjem opjevao je u pjesmi Parve misli u povratku zdravja (Danica, 1844, 6), a sjećanje na Zagreb u pjesmi Slava Zagrebu od kupskih bregova (Danica, 1844, 47). Na Štoosove stihove i glazbu Ivana Zajca nastao je 1841. napjev Iz Zagorja od prastara. Posmrtno su mu tiskane pjesme Zadnja utjeha (u Naše gore listu), u kojoj sluti skoru smrt, domoljubne Rodoljubna osvijesnica i Vruća molitva (potonju je uglazbio Ferdo Livadić) te Moja jedina utjeha, u kojoj oplakuje svoj život posvećen vjeri i domu. Rukopisna pjesma Ćud istinskoga domoroca, pronađena u ostavštini Dragutina Rakovca, objavljena je 1992. u katalogu izložbe Matice hrvatske posvećene Štoosu.
Vrstan poznavatelj latinskoga, njemačkoga, francuskoga i mađarskoga jezika, jedan je od ponajboljih pjesnika razdoblja preporoda. Spomen-ploču na rodnoj kući u Dubravici postavila mu je Družba »Braća Hrvatskoga Zmaja« 1907, a nakon što je kuća 1962. bila srušena, ploča je prenesena na kuću njegovih nasljednika. U rodnome mjestu 2001. postavljeno mu je ispred općinske zgrade poprsje (Josip Poljan), istovjetan odljev kojega je iste godine darovan Pokupskome i postavljen u parku ispred općine.
LIT.: S. Ortner, Život i rad Pavla Stoosa, hrvatskog pjesnika i svećenika, Zagreb 1907. • I. Horvat, Život i djelo Pavla Stoosa, Nastavni vjesnik, (1935–36, 44.) • F. Fancev, U spomen Pavla Štoosa, Hrvatska revija, 9(1936) 6. • J. Ravlić, Pavao Štoos, u: Hrvatski narodni preporod, I, Pet stoljeća hrvatske književnosti, 28, Zagreb 1965. • A. Stamać, Elegije Pavla Štoosa i predilirski pjesnički standard, u: Passim, Split 1989. • S. Coha, Tko (ni)je »spoznal« (n)i »prepoznal« »Kipa domovine«?: od Štoosa preko Matoša prema Krleži, Kaj, 45(2012) 6.
I. Klobučar Srbić