štrajenje

štrajenje, običaj kojim se u pojedinim dijelovima Hrvatskoga zagorja, bacanjem različitoga otpada po dvorištu, obilježava rođenje djeteta. Osim u Zagorju (posebice okolica Zaboka, Oroslavja, Svetoga Križa Začretja; nepoznat je od Kumrovca prema slovenskoj granici), prisutno je i u dijelu Moslavine, posebice u selima s većinskim češkim stanovništvom. Etnološki, još uvijek nema jedinstvena mišljenja o podrijetlu toga običaja. Pretpostavlja se da naziv potječe od njemačke riječi streuen, posipati, razbacati. Kad se majka i dijete vrate iz rodilišta kući, prijatelji djetetova oca i rodbina, uglavnom noću, po cesti i po dvorištu štraje, razbacuju industrijski otpad (papir, platnene trake), stiropor, staro željezo, a na stablo ponekad vješaju i slamnatu lutku. Štrajenjem se slavi dolazak novorođena djeteta i želi mu se, kao i njegovim roditeljima, dobro zdravlje. Stariji stanovnici Zagorja, pak, tvrde da se nekada, kao znak ruganja, štrajilo samo muškarcu koji nije htio priznati dijete, a selo je takvo dijete, čiji je otac nepoznat ili je rođeno izvan braka, prozvalo fačukom.

Za štrajenje se priprema i do nekoliko mjeseci prije rođenja djeteta skupljanjem različitoga otpada koji ostaje nakon građevinskih ili kakvih drugih radova. U prošlosti su se za štrajenje koristile isključivo slama i kuruznica, kukuruzovina. Rodi li se muško dijete, na cesti se ispisuje riječ gusak, a rodi li se žensko dijete, ispisuje se riječ raca ili puža (Klanjec). Kao znak gostoljubivosti, ljude koji su sudjelovali u štrajenju obično se časti jelom (najčešće odojkom, guskom) i pićem (rakijom, vinom). Rodi li se muško dijete, štrajenje je obilnije, društvo brojnije, a djetetov otac dobiva veći značaj u društvenome životu. Danas Zagorci o tome običaju imaju dvojako mišljenje: jedni ga prihvaćaju s veseljem, a kod drugih, zbog truda i vremena koje oduzima čišćenje dvorišta, izaziva loša sjećanja, pa i uzrokuje svađu u obitelji i među prijateljima.

J. Lukec