susedgradsko-stubičko vlastelinstvo

susedgradsko-stubičko vlastelinstvo, vlastelinstvo nastalo u XIV. st. nakon diobe posjeda u Arlandovoj obitelji iz Akina roda. Posjedi između Medvednice i rijeke Krapine, koji su bili u vlasništvu roda Aka od početka XIII. st., podijeljeni su 1340. i 1342. na dva dijela: manji dio, područje Gornje Stubice, pripao je tzv. gornjostubičkoj grani Arlandove obitelji, a znatniji dio pripao je susedgradsko-stubičkoj grani. Članovi te grane počeli su se nazivati Tot (Tóth) Susedgradski. Njihov najugledniji član, Nikola III. Tot Susedgradski, vratio je obiteljske posjede izgubljene potkraj XIII. st. God. 1345. uspio je od vladara povratiti strateški važnu utvrdu Susedgrad, a od svojih bratića Martina i Loranda 1346. dobio je na poklon posjede Slani Potok i (Donju) Stubicu. Ubrzo je osvojio i posjed Zakrapinu (područje između rijeke Krapine i Sutle), čime je završio stvaranje susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva. Granica vlastelinstva išla je na zapadu od utoka Sutle u Savu, zatim jednim dijelom tokom Save te se potom spuštala preko njezine desne obale obuhvaćajući područje Strmca Samoborskoga, Novaka, Rakitja i Stupnika. Od ušća potoka Vrapčaka u Savu (kod Savske Opatovine) granica se protezala na sjever do Medvednice, potom se spuštala do podgorja iznad Poljanice Bistranske, a odatle dalje na istok do granice s gornjostubičkim distriktom. Od izvora Slanoga potoka granica se potom spuštala njegovim tokom do utoka u potok Toplicu, zatim prema Vinterovcu, Modrovcu, Dubovcu i Selnici do rijeke Krapine kraj Bedekovčine. Sjeverna granica išla je tokom rijeke Krapine sve do Luke te je skretala na sjeverozapad prema Merenju i Oplazniku. Takve granice vlastelinstva ostale su nepromijenjene sve do posljednjih desetljeća XVI. st., kada je započelo njegovo raspadanje.

Zbog svojih posebnosti i povijesnih okolnosti vlastelinstvo se razvijalo oko dvaju središta, utvrde Susedgrad, izgrađene u drugoj polovici XIII. st., i kaštela Donje Stubice, podignutoga u prvoj polovici XIV. st. Strateški položaj susedgradske utvrde omogućavao je kontrolu savske doline, odnosno cestovne komunikacije između Ljubljane i Siska, s njezinim odvojkom prema Zagorju, a u blizini Podsuseda nalazio se i riječni prijelaz preko Save na kojem su susedgradsko-stubički gospodari već od početka XIV. st. naplaćivali brodarinu, kao i mitnica gdje se naplaćivala roba koja se uvozila na vlastelinstvo.

Obitelj Tot Susedgradski držala je susedgradsko-stubički posjed do 1439, kada su na posljednju nasljednicu obitelji, Doroteju, udanu za Nikolu Hennyngha von Czernina, prenesena sva prava muškoga nasljedstva, čime je vlastelinstvo postalo nasljedno i u ženskoj liniji. Početkom XVI. st. susedgradsko-stubički posjed s 250 dimova bio je među najvećim vlastelinstvima u sjevernoj Hrvatskoj. Njime je tada upravljao Andrija Hennyngh, Dorotejin unuk i posljednji muški član obitelji Hennyngh. Kako nije imao nasljednika, sa svojom suprugom Sofijom Thuz de Lak sklopio je 1503. ugovor o međusobnom nasljeđivanju, koji je u nekoliko sljedećih godina izazvao sporove s pripadnicima ženske linije obitelji Hennyngh. Nakon Andrijine smrti 1507, njegova udovica vodila je spor s Andrijinom sestrom Margaretom, udanom za Ivana Banffyja od Donje Lendave, i pripadnicima obitelji Erdődy, koji su zahtijevali susedgradsko-stubički posjed. Kada je Sofija 1519. umrla, vlastelinstvo je pripalo kraljevskomu fisku, ali ga je 1523. kralj Ludovik II. Jagelović vratio obitelji Hennyngh, odnosno Margareti i njezinoj kćeri Ani, udanoj za Stjepana Deshazyja. Unatoč osporavanjima između ženskih potomaka obitelji Hennyngh, Margareta je 1528. ishodila Donatio nova (potvrdu darovnice iz 1523), i to za potomstvo obaju spolova, no njezina kći Ana umrla je 1533. bez potomaka pa je susedgradsko-stubičko vlastelinstvo ponovno pripalo vladaru. Njezini najbliži srodnici bili su potomci Katarine i Uršule, sestara njezine majke. U sljedećih 18 godina oni su vodili parnicu s kraljevskim fiskom oko povratka obiteljskih posjeda. Bogato vlastelinstvo vladar je davao u zalog, uglavnom isplaćujući na taj način svoje dugove. Prema polovici XVI. st. broj podložnika na vlastelinstvu postupno je rastao i dosegnuo vrhunac 1560-ih, kada je ondje bilo oko 1400 stanovnika.

Najveći dio prihoda dolazio je od proizvodnje vina, što je znatno povećavalo profitabilnost vlastelinstva. Vinogradarstvo je bilo razvijenije u donjostubičkome dijelu, na kojem se nalazilo 55% vinograda, a proizvodilo se gotovo 70% ukupne proizvodnje vina na cijelome susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu. Sredinom XVI. st. na cijelome vlastelinstvu bilo je oko 1400 vinograda, s kojih je pobirano grožđa za proizvodnju blizu 42 000 kablova vina, a taj se broj u sljedećih dvadesetak godina još povećao (1574. bilo je 1906 vinograda i 45 440 kablova vina). Značajan dio prihoda dolazio je i od proizvodnje žita (pšenice i zobi), a dio prihoda i od mitnica, kojih je na vlastelinstvu polovicom XVI. st. bilo četiri (Podsused, Brdovec, na Sutli i Donja Stubica). U Donjoj Stubici bilo je do 1552. i sjedište tridesetničke filijale, koja je tada premještena u Klanjec. Nakon 1533. izredalo se više vlasnika posjeda (Toma de Zalahaza, Šimun Erdődy, Pedro de Lasso iz Kastilje, Ivan Ungnad, Ivan Kacijaner, Ulrik Eytzing, Jerolim Laski, Luka Sekelj), a potomci obitelji Hennyngh tek su nakon dugogodišnjega sudskog spora 1551. dobili zakonsko nasljedno pravo na vlastelinstvo.

Katarinini potomci Helfrik Sebriak de Kaynach i Andrija Teuffenbach dobili su jednu polovicu vlastelinstva, a Uršulini potomci Andrija III. Bonaventura Báthory drugu. Helfrik Sebriak 1554. prenio je svoja posjedovna prava na A. Teuffenbacha Hennyngha, koji je od tada bio suvlasnik vlastelinstva s A. Báthoryjem. Kad je A. Teuffenbach 1563. umro, na vlastelinstvu su bila tri suvlasnika: Andrijina udovica Uršula Meknyczer sa svojim kćerima i zetovima držala je četvrtinu susedgradskoga posjeda, A. Báthory držao je polovicu Susedgrada i Donje Stubice, a Ambroz Gregorijanec polovicu donjostubičkoga posjeda i administrativnoga preustroja. Stanje na vlastelinstvu pogoršalo se dolaskom Franje Tahija, koji je od A. Báthoryja 1564. potajno kupio njegovu polovicu vlastelinstva. Sljedećih desetak godina trajali su sukobi između različitih interesnih skupina koje su smatrale da imaju pravo na vlasništvo nad posjedom (U. Meknyczer s obitelji, F. Tahi, A. Gregorijanec). Smirivanju napetosti nije pomoglo ni uvođenje komorske uprave (1566–69), a nakon kratka smirivanja stanja za samostalnoga Tahijeva vladanja (1569–71), ponovno je izbio sukob između Uršule i Tahija. Napetosti na vlastelinstvu izazvane sukobima suvlasnika te iskorištavanje podložnika nastavili su se i nakon Seljačke bune, pa je napokon 1574. vlastelinstvo podijeljeno između obitelji Tahi i Hennyngh. Diobom je započelo raspadanje susedgradsko-stubičkoga posjeda. God. 1579. donjostubički dio vlastelinstva podijeljen je na pet dijelova (dio je pripao Andrijinim kćerima Ani, Kunegundi, Marti i Sofiji, a dio Uršuli), no tek 1584. nasljednici obitelji Hennyngh isplatili su obitelj Tahi i stekli cijelo vlastelinstvo. God. 1598. susedgradsko-stubičko vlastelinstvo već je bilo podijeljeno na mnogo malih posjeda (portiones) s prosječno 3 do 4 kmetska selišta. Njihovi su vlasnici bili servitori, uglavnom pripadnici srednjega i nižega plemstva, koji su od magnata umjesto plaće u novcu dobivali manje dijelove posjeda, što je promijenilo strukturu vlastelinstva i ubrzalo njegovo raspadanje u posljednjim desetljećima XVI. st.

LIT.: J. Adamček, Susjedgradsko-stubičko vlastelinstvo uoči seljačke bune 1573, Historijski zbornik, 19–20(1966–67). • B. Čičko, Susedgradsko-stubičko vlastelinstvo nakon seljačke bune (1574–1650) (magistarski rad), Zagreb 2005. • isti, Oppidum sub castro Zomzed, Podsused i susedgradsko vlastelinstvo od XIII. do kraja XVI. stoljeća, u: Podsused: vjerski život i tradicija, kulturno-povijesna, umjetnička i prirodna baština, Zagreb 2009. • isti, Nemirno 16. stoljeće: Seljačka buna 1573. i raspad vlastelinstva, u: Osam stoljeća Stubice, Gornja Stubica–Donja Stubica 2009. • B. Brgles, Stanovništvo i topografija susedgradsko-stubičkog vlastelinstva (cca. 1450. – 1700.) (doktorski rad), Zagreb 2015.

B. Čičko