Sutinske toplice

prospekt iz razdoblja između dvaju svjetskih ratova

stara kupelj

Sutinske toplice, toplice u dolini potoka Sutinsko (Sutinčica), između brda Strugače i Komora, sjeverno od naselja Veliki Komor, na granici između općina Mihovljan i Mače.

Prvi zapisani podatci o termalnim izvorima potječu iz XVIII. st., kada ih spominje B. A. Krčelić. Heinrich Johann Nepomuk von Crantz u djelu Gesundbrunnen der Oesterreichischen Monarchie (1777), na temelju podataka koje je dobio od I. K. Lalanguea, koji je kupalište posjetio 1772, opisao je izvore i iznio analizu kakvoće vode. Prema Lalangueovu izvješću voda iz Sutinskih toplica pogodna je za liječenje šepavosti i ukočenosti te za ojačavanje bolesnika i protiv začepljenosti. U XIX. opisao ih je P. Kitaibel (1829), prvu analizu kakvoće vode obavio je Karl Ritter von Hauer (1865), geološka istraživanja izvora i terena oko njih proveo je D. Gorjanović-Kramberger (1894), mikrofloru termalne vode ispitao Vale Vouk (1915), a kemijsku analizu termalne vode Stanko Miholić (1956). Isprva su postojala dva izvora, koja su izvirala u podnožju pećine, u bazenima isklesanima u stijeni. Veći bazen (Gospodska kupelj) bio je u obliku trokuta, a manji (Seljačka kupelj) u obliku polumjeseca. Zemljište je pripadalo grofovima Sermage i bilo dio imanja Poznanovec te je grof Henrik Sermage 1809. podignuo prvo kupalište nad izvorom, a k tomu i gostionicu uz kupalište. Kupališna kapelica Blažene Djevice Marije posvećena je 1846, a zbog ljekovitosti termalne vode zabilježeni su mnogi donatori kapelice, među kojima se ističu Ladislav Jelačić, Samuel Keglević, Kazimir Jelačić, Juraj Erdődy, barunica Hellenbach, grofica Papadopoli i dr. Grof Adolf Ritter kupio je 1851. imanje Poznanovec zajedno sa Sutinskim toplicama te uredio kupališne zgrade i izgradio kupališni hotel, oko kojega je bio uređen perivoj. Hrvatske su vlasti 1893. toplice proglasile lječilištem, čime je potaknut njihov razvoj te su u međuratnome razdoblju (1918−41) djelovale kao Sutinske toplice d.o.o. u većinskome vlasništvu obitelji Ritter. Nakon Drugoga svjetskog rata nacionalizirane su te se od 1946. vode kao Državno lječilište Sutinske toplice. Lječilište je radilo do 1952, a 1970-ih potpuno je napušteno. God. 1973–83. obavljena su ispitivanja u toplicama kako bi se pronašle najpogodnije lokacije te su 1987. izgrađeni bazen olimpijskih dimenzija u Malom Komoru te dva manja, mali i dječji bazen na području Velikoga Komora. Tijekom pretvorbe 1990-ih, zemljište toplica postalo je vlasništvo trgovačkoga društva »Ivančica« d.d. iz Zlatara. Kupalište je bilo otvoreno do 2012. samo ljeti. Vikendom se okupljalo i do 2000 gostiju.

LIT.: E. Laszowski, Sutinsko i Poznanovec, Zagreb 1943. • Ž. Bajza, Sutinske toplice resurs za turizam najviše kategorije, Gazophylacium, 3(1998) 1–2. • D. Mudrinjak, Sutinske toplice, Veliki Komor 2025. 

V. Dugački i R. Fureš