svilarstvo

svilarstvo, poljoprivredno-tekstilna djelatnost koja obuhvaća svilogojstvo (uzgoj dudova svilca) te proizvodnju sirove svile. U nekadašnjoj Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji bilo je značajna djelatnost u razdoblju od druge polovice XVIII. sve do sredine XX. st. Pokrenuto u vrijeme Marije Terezije, svilogojstvo se ponajviše razvijalo u krajevima tadašnje Vojne krajine, ali i u drugim dijelovima zemlje, pa tako i u Hrvatskome zagorju. Za središte svilarstva u Monarhiji bila je određena Gorica na granici Slovenije i Italije, odakle je talijanski stručnjak Carlo Solenghi prenosio znanje u naše krajeve. U Hrvatskome zagorju sadila su se stabla duda (murve), zaprimala su se jajašca iz kojih su se izlijegale gusjenice, skupljalo se dudovo lišće za prehranjivanje gusjenica i motrio njihov život dok se nisu posve učahurile omatanjem dviju izlučevina – svilenom niti i sericinom, pomoću kojega čahura (kokon) na zraku otvrdne.

Ukazima Marije Terezije 1763. i 1767. bilo je naređeno Varaždinskomu magistratu da se svi građani moraju baviti sadnjom duda i uzgajanjem dudova svilca te da o tome redovito izvješćuju vrhovnoga inspektora svilarstva u Beču. U Varaždinu, tadašnjem sjedištu kraljevske vlade u Hrvatskoj, svoje je sjedište imao i inspektor svilarstva Anton Romanj, koji je bio zadužen za organizaciju sadnje stabala duda. Romanj je i autor knjižice uputa Kratek navuk, tiskane 1774. u varaždinskoj tiskari. Poslije njega vrhovni inspektor svilarstva za Hrvatsku i Slavoniju postao je C. Solenghi, koji je u svakoj županiji imao podinspektore, preko kojih je usmjeravao i nadzirao aktivnost. Otvoreno je nekoliko odmotavaonica svile s čahura dudova svilca, a u Varaždinu je 1784. proradila i prva predionica svile. U zgradi su se, osim uzgajališta gusjenica i spremišta svilenih čahura, nalazile i prostorije s bazenima vruće vode za omekšavanje čahura te sušionica i odmotavaonica svile. Predionica je 1798. oduzeta gradu i postala je predionica Varaždinske županije. Zabilježeno je da je u gradu i okolici u to vrijeme bilo posađeno 8500 stabala bijeloga duda.

U prvoj polovici XIX. st. svilarstvo je bilo u zakupu bečke trgovačke obitelji Hofmann. S ciljem edukacije objavljen je na nekoliko jezika priručnik o svilarstvu Emanuela Hofmanna, a za kajkavsko područje njegov je Navuk tiskan već 1804. u Budimpešti i namijenjen učiteljima i pučkim školama. Hofmann i sinovi objavili su 1833. i 1852. prijevod novoga priručnika pod naslovom Naredbe od izvoda svile za seljancze slavonske i hrvatske. U manufakturno doba, kućanstva, koja su se, kao kućne zadruge bavila svilogojstvom, imala su i svoje male radionice za odmotavanje svilene niti, filande.

Sredinom XIX. st. svilogojstvo je bilo ugroženo širenjem bolesti dudova svilca, a do krize svilarstva došlo je i zbog uvoza jeftinoga kokona iz Kine. U međuvremenu je u Zagrebu osnovano Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, koje je znatno pridonijelo obnovljenomu poletu svilogojstva. Zamjetan doprinos dale su podružnice društva u Krapini i Varaždinu. Sve aktivnosti i spoznaje o ovoj djelatnosti pratio je Gospodarski list, a ranije i njegov prethodni društveni mjesečni list. Početkom 1850-ih dudinjaci su postojali u Desiniću, Klanjcu, Krapini i Malome Taboru. Seljacima su se besplatno davale mladice duda. Uzgajivačima je nedostajalo dovoljno dudova lišća za prehranu gusjenica pa im se pomagalo lišćem iz Novih dvora klanječkih. Na području Zagorja nije bilo ni jednoga filatorija, pogona za preradbu svile.

Svilarski odsjek Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva imao je 1858. svoje povjerenike u brojnim općinama, od Brdovca na jugozapadu do Novoga Marofa i Varaždinskih Toplica na sjeveroistoku. Župnici su bili povjerenici u općinama Bistra, Brdovec, Ivanec, Mali Tabor, Pregrada, Radoboj, Sveti Križ Začretje, Trakošćan i Vinica, a vlastelini su dužnost povjerenika obnašali u općinama Budinščina, Jakovlje, Donja Stubica, Klanjec, Krapina, Marija Bistrica, Miljana, Tuhelj i Zlatar. Svilogojstvo je ponovno bilo u usponu, a u educiranju uzgajivača pomagali su priručnici o dudarstvu, bubarstvu i svilarstvu koje su pisali Franjo Klaić, Ante Vukašinović, Vinko Pacel, Josip Berleković, Franjo Horvat i Ivan Jagić. Razumijevanje za uzgoj dudova svilca i domaću proizvodnju svile pokazano je i u vrijeme banovanja L. Raucha, kad su dodjeljivane i novčane nagrade. S područja Hrvatskoga zagorja 1867. nagrađeni su vlastelini Tito Babić iz Gredica kraj Zaboka, J. Car iz Zlatara i Kazimir Jelačić iz Ratkovca kraj Zlatara.

Sredinom 1870-ih svilarstvo je izgubilo zamah pa je ponovno zakonski potaknuto. Od 1880. do 1905. povećan je broj svilogojaca u Hrvatskoj s nekoliko desetaka na 21 500, kao i broj općina u kojima se uzgajao dudov svilac. Kao osobe koje su poticale svilarstvo zabilježeni su kotarski predstojnici u Donjoj Stubici, Ivancu, Klanjcu, Krapini i Novome Marofu te gradonačelnici Varaždina i Zagreba. Velik utjecaj na promicanje svilarstva, kao i vrtlarstva i pčelarstva imao je časopis Školski vrt, koji je izlazio od 1889. do 1900, kada je u Hrvatskome zagorju već djelovalo mnogo škola.

U XX. st. ipak je, a osobito nakon Prvoga svjetskog rata, došlo do zamiranja svilogojstva u cijeloj Varaždinskoj i Zagrebačkoj županiji, dok se ono dulje održalo u slavonskim županijama, djelomično i zbog veće potrebe za svilenim detaljima nošnje. U Varaždinskoj županiji 1903. svilarstvom se bavilo u 35 općina. U kotarima Ivanec, Klanjec, Krapina i Novi Marof 1905. uzgojem dudova svilca bavilo se 66 obitelji, najviše u Novome Marofu (28). U razdoblju od 1906. do 1908. u Varaždinskoj županiji bilo je oko 200 svilarskih obitelji, a uz to još i 40 obitelji u samome Varaždinu. U Jerovcu kraj Ivanca 1910. bila su 23 uzgajivača dudova svilca. U Zagrebu je 1920. osnovan Unitas, tvornica konca za tkanje, šivenje, vezenje, kukičanje, pletenje i izradbu čipke i goblena, a 1930. i tvornica umjetne svile. Tvornica kišobrana proradila je 1929. u Varaždinu. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata svilarstvo je uglavnom bilo podređeno potrebama njemačke vojske za izradbu padobrana, a nakon rata pojava sintetskih vlakana gotovo je posve istisnula prirodnu svilu iz uporabe.

U Varaždinu je 2016. osnovana udruga »Dudov svilac«, s ciljem prisjećanja na obitelji i osobe koje su se bavile svilogojstvom ili su radile u predionici i svilani. Udruga je pokrenula projekt pod nazivom Varaždinska murva, simbolički je u gradu posadila nekoliko stabala zaboravljene voćke te objavila i brošuru Murvina svaštarica, o ljekovitim svojstvima duda ili murve te receptima za džem, frape, kompot ili sok. Ideja o sadnji murve imala je odjeka i u Varaždinskim Toplicama, gdje je za sadnju ponuđeno zemljište.

LIT.: M. Despot, O privredi grada Varaždina u prvoj polovini XIX. st., Zbornik Historijskog instituta JAZU, 1963, 5. • J. Zelić, Uloga dudovog svilca (Bombyx mori) i bijelog duda (Morus alba) u svilogojstvu i svilarstvu, Šumarski list, 125(2001) 7−8. • M. Kolar-Dimitrijević, Svilarstvo u Hrvatskoj od 18. stoljeća do 1945. godine, Zagreb 2007.

D. Mudrinjak