tkalački obrt

tkalački obrt, ručna proizvodnja tkanina, od kojih se sve do 1950-ih izrađivala većina odjevnih predmeta tradicijske odjeće, kao i posteljno rublje i posoblje. U Hrvatskome zagorju sirovine za izradbu tkanina stvarane su na obiteljskome imanju, a mogle su biti životinjskoga (ovčja vuna, prirodna svila) ili biljnoga podrijetla. Najčešće se sijala konoplja, a rjeđe lan. Ponekad se domaća upredena nit miješala s kupovnom pamučnom niti, čime se dobivalo više vrsta platna. Posao obradbe biljnih sirovina, od sijanja do tkanja, sastojao se od niza postupaka koji su se obavljali ručno pomoću različitih naprava. Za odstranjivanje drvenastoga veznog tkiva služili su tukač ili tukača, nožna stupa, i trlica ili terlica, ručna stupa. Za pročišćavanje lanenih vlati služio je greben sa željeznim zubima, a za vađenje lanenoga sjemena upotrebljavao se rihel ili ruhel, velik drveni češalj. Posljednji u nizu postupaka pri obradbi bio je dobivanje niti predenjem. Prelo se uglavnom na nožnome kolovratu s okomitim okvirom, koji je na sebi imao pričvršćeni kužel, preslicu. Snovanje pređe izvodilo se na posebnoj napravi snovači, a tkalo se na tkalačkome stanu s vodoravno položenom osnovom. Tkalo se obično zimi, u vrijeme kada poljodjelski poslovi miruju, a tkale su isključivo žene. Odjevno i posteljno rublje bilo je većinom domaće proizvodnje, a važnost seoskih majstora, tkalaca, bila je značajna sve do sredine 1960-ih, kada tvornički proizvedeno odjevno i posteljno rublje konačno potiskuje domaće tkanje. Tragovi tkalačke djelatnosti danas se naziru u pojedinim imenima naselja, primjerice Tkalci kraj Krapine, ili u prezimenu Tkalec.

A. Paun-Gadža