trakošćansko vlastelinstvo

Ivan V. Drašković i supruga Katarina, XVIII. st.

trakošćansko vlastelinstvo, srednjovjekovno i novovjekovno zemljišno dobro tik uz sjevernu granicu Hrvatskoga zagorja prema nekadašnjoj Štajerskoj, danas Sloveniji. Nalazilo se u sklopu Zagorske županije (od XI. st. do 1399), Zagorske grofovije (1399–1488), zagorskoga distrikta Varaždinske županije te naposljetku gornjopoljskoga kotara Varaždinske županije sve do ukidanja kmetstva 1848. Obuhvaćalo je brežuljkaste krajeve u okolici Ravne gore i Maclja te uz gornji tok rijeke Bednje. Na zapadu i jugozapadu graničilo je sa Štajerskom i krapinsko-kostelskim vlastelinstvom, na sjeveru i sjeveroistoku s viničkim i maruševečkim vlastelinstvom, a na jugu s posjedima lepoglavskih pavlina te vlastelinstvom Bela i Ivanec. Središte vlastelinstva isprva je bio Trakošćan, a od početka XVII. st. Klenovnik, gdje su Draškovići sagradili utvrđenu rezidenciju, poslije temeljito pregrađenu u veliki barokni dvorac.

Jezgru trakošćanskoga vlastelinstva činio je istoimeni srednjovjekovni plemićki posjed, a u dokumentima se prvi put spominje polovicom XIV. st. u statutima Ivana Arhiđakona Goričkoga, kada se kao dio zagorske grofovije i poslije istoimene knežije nalazi u sastavu desetinskoga kotara Zagorje (cultellus Zagorie), a nakon ukidanja knežije 1486. u sklopu je varaždinskoga desetinskoga kotara (cultellus Warasdiensis). Najkasnije u prvoj polovici XIV. st., za vladavine Gisingovaca, započelo je teritorijalno širenje vlastelinstva na susjedni zlogonjski plemićki posjed. U proširenome je teritorijalnom obliku trakošćanski plemićki posjed dočekao dolazak Draškovića 1584, koji su ga, najkasnije do kraja XVI. st., sjedinili sa susjednim kameničkim vlastelinstvom u jedinstveno zemljišno dobro.

Iako se trakošćansko vlastelinstvo nalazilo pod vlašću jedne obitelji, tijekom cijeloga svojeg postojanja zadržalo je formalnu podijeljenost na trakošćanski i kamenički ili klenovnički dio, zbog čega se u dijelu literature navodi pod nazivima trakošćansko-kameničko ili trakošćansko-klenovničko vlastelinstvo. U takvome se obliku ono održalo do XVIII. st., kada se iz njegova sastava izdvojilo klenovničko područje kao samostalno vlastelinstvo. Trakošćansko vlastelinstvo prestalo je postojati ukidanjem kmetstva 1848, kada su Draškovići na području nekadašnjega alodijalnog dijela vlastelinstva formirali obiteljski veleposjed sa sjedištem u Trakošćanu, dok su na prostoru nekadašnjega rustikala oblikovani brojni manji seljački posjedi nekadašnjih kmetova.

Draškovići su na vlastelinstvu uživali sudsku i upravnu vlast, koja se temeljila na stjecanju prava da sude svojim kmetovima (judicum dominale), prava izvršavanja smrtne presude ili »pravo mača« (jus gladii), prava vinotočja (jus educillandi), prava prijevoza (jus nauli), prava mitničarenja (jus telonii), sajamskoga prava (jus nundinarum) i patronatskoga prava nad svim crkvama i kapelama na vlastelinstvu.

Glavna gospodarska osnova vlastelinstva bili su vinogradarstvo, pčelarstvo te uzgoj stoke (osobito svinjogojstvo), a dodatni prihod njegovu vlasniku donosile su u XV. st. mitnice kraj Trakošćana i Kamenice, a u XVI. st. mitnice u selima Cvetlinu, Zlogonjama, Trgovišću, Dragovancima, Kamenici, Novacima i Vrhovcima, a neko vrijeme Draškovići su protuzakonito ubirali prihode s mitnica u selima Očuri i Sestruncu, koja su pripadala lepoglavskim pavlinima. Znatne prihode Draškovićima su donosili sajmovi u trgovištu Kamenici (prije 1435) te iskorištavanje vlastelinskih šuma i pošumljenih brda. God. 1609. na području vlastelinstva nalazilo se 39 šuma i pošumljenih brda (gore). U XVIII. st. na vlastelinstvu su kratkotrajno u trgovištu Trakošćan djelovale manufakture tekstila (1770–75) i stakla (1764–74).

Trakošćansko vlastelinstvo bilo je među najvećim i najnaseljenijim vlastelinstvima u Banskoj Hrvatskoj. God. 1483. imalo je oko 360 seljačkih domaćinstava, 1487. oko 380 podložničkih domaćinstava, u XVI. i XVII. st. oko 400 seljačkih domaćinstava, 1737. god. 638 seljačkih domaćinstava, a 1750. oko 720 seljačkih domaćinstava. Među stanovnicima vlastelinstva najbrojniju skupinu zavisnih seljaka činili su kmetovi, a potom želiri ili frajmani (siromašni seljaci). God. 1483. u trgovištu Kamenici (oppidum Kamennicza) živjele su 23 obitelji građana, a u trgovištu Trakošćanu (cives sub Trakenstein) 17 obitelji građana, čiji se pravni položaj, zbog pogoršanja gospodarskih prilika uslijed osmanske agresije, u svemu izjednačio s položajem kmetova.

Vlastelinstvo je potkraj srednjega i početkom novoga vijeka imalo nekoliko desetaka sela i zaselaka, a sastojalo se od dvaju dijelova. Prvi je dio obuhvaćao područje srušene utvrde Kamenice (Pertinentiae diruti castri Camenicza), u sastavu kojega se nalazilo trgovište Kamenica (oppidum Kamennicza), 20 sela i zaselaka te od kraja XVI. st. kurija i kasniji utvrđeni dvorac Klenovnik. Drugi je dio obuhvaćao posjed oko utvrde Trakošćan (Pertinentiae castri Trakosthian), u sastavu kojega se nalazilo istoimeno trgovište (cives sub Trakenstein) te 22 sela i zaselaka.

Tijekom kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka na vlastelinstvu je započeo proces oblikovanja manjih alodijalnih plemićkih posjeda vlastelinskih službenika i drugih plemića. Prvi među njima bili su alodijalni posjedi u okolici staroga i novoga dvora Klenovnika, a početkom XVII. st. spominju se još alodijalni posjedi sa središtima u kurijama Horvatska i Sasa.

LIT.: J. Adamček, Trakošćansko vlastelinstvo, Kaj, 5(1972) 11. • J. Adamček i I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976. • J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980. • N. Budak, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku, Zagreb–Koprivnica 1994. • Z. Balog, Trakošćan i Klenovnik – dvije rezidencije Draškovića, Kaj, 28(1995) 1–2. • Z. Balog, S. Krznar i I. Mravlinčić, Trakošćan: burg-muzej, Trakošćan 2007.

K. Regan