Tuheljske Toplice

vanjski bazeni, 1950-ih

suvremeni vanjski bazen

Tuheljske Toplice, naselje, termalno lječilište i kupalište u dolini Horvatske, u općini Tuhelj: 338 stanovnika. Razvilo se uz istoimene toplice, a prvi put se u dokumentima spominje 1402. Podatci o termalnim izvorima potječu iz XVIII. st., kada ih Heinrich Johann Nepomuk von Crantz spominje kao Smerdeče toplice (zbog specifična mirisa sumporovodika), a obuhvaćale su tri djelomično uređene kupelji, u blizini kojih se nalazi kurija obitelji Erdődy. Nazivane su i »bogečkim toplicama« jer su se u njima kupali siromašniji ljudi, a izvori su većinom bili neuređeni i nisu bili popraćeni pratećim sadržajima. S obzirom na to da je Josip Briglević, vlasnik posjeda na kojima su bile toplice, sredinom XIX. st. uredio kupelj za osobnu upotrebu, Eduard J. Koch u djelu Abhandlung über Mineralquellen in allgemein wissenschaftlicher Beziehung und Beschreibung aller in der Oesterreichischen Monarchie bekannten Bäder und Gesundbrunnen... (1843) navodi kako su vrela uređena za kupanje, a voda pogodna za ljekovite svrhe, iako, neovisno o tome, 1880-ih Vjekoslav Klaić piše kako su Smrdeče toplice neistražene. Izvore i njihovu mikrofloru opisao je 1915. Vale Vouk, kada je većina izvirala u velikoj duguljastoj bari. U sredini bare bilo je sagrađeno primitivno kupalište s otvorenim bazenom te drvenom kućicom s dvije oveće kade. Nakon Prvoga svjetskog rata radioaktivnost izvora ispitao je Franjo Brössler, a prvu analizu kakvoće vode i ponovno određivanje radioaktivnosti vode Stanko Miholić. Kupališni izvori uređeni su 1932, kada su sagrađena dva veća bazena s pripadajućim kabinama za presvlačenje i kade, te terasa za sunčanje. God. 1937. na sjeverozapadnoj strani bazena otkopani su izvori koji su nazvani Dadino vrelo, a voda je provedena za punjenje bazena. Izgrađen je smještajni objekt s 30 kreveta, a unutar toplica smješten je kamp. U toplicama su priređivana kulturno-zabavna i obrazovna događanja te su postale okupljalište društvene elite (kardinal Alojzije Stepinac). S obzirom na to da je kupalište radilo sezonski, arheolog Ćiro Truhelka, želeći omogućiti stanovnicima zaposlenje i tijekom zimskoga razdoblja, organizirao je školu ćilimarstva za djevojčice. Za Drugoga svjetskog rata objekti su teško oštećeni, a 1947. nacionalizirani. Započela je obnova kurije i smještajnoga objekta, 1951. kaptirani su Vrelo u bari i Dadino vrelo, a bazeni su obnovljeni i povećani 1958. Bolnički odjel za medicinsku rehabilitaciju s radom je započeo 1964. Izgradnjom autokampa i hotela »Well« (2012) unaprijeđena je turistička ponuda poduzeća Terme Tuhelj d.o.o. (osnovano 2003), koje raspolaže suvremenim kompleksom od osam bazena; svi se bazeni pune termalnom vodom s izvora. Vanjski bazeni rade sezonski, a unutrašnji cijelu godinu. Tuheljske Toplice ponajprije su rekreativni centar u koji većina posjetitelja dolazi u jednodnevni posjet. Turističkoj ponudi kraja pridonosi i barokna kurija Mihanović, jednokatna reprezentativna građevina, koja se nalazi istočno od hotelsko-kupališnoga kompleksa. Kuriju su u XVIII. st. izgradili grofovi Erdődy, a poslije je bila u vlasništvu Josipa Briglevića te pjesnika A. Mihanovića, po kojem je dobila ime. Građevina ima devet prozorskih osi. Na južnome pročelju ispred triju središnjih stoji altana, stlačeni lukovi leže na stupovima, iza kojih je stubište što vodi u povišeno prizemlje. Na sjevernome pročelju središnje tri osi obuhvaća snažan rizalit. Prizemlje je podijeljeno na manje prostore uz sjeverno, te veće prostore uz južno pročelje. Dvokrako stubište vodi na kat. Reprezentativne sobe nižu se uz južno pročelje, a valja im pribrojiti i sobu u rizalitu sjevernoga pročelja, opremljenu udvojenim prozorima. Kurija, obnovljena 1983, poznata je po održavanju različitih svečanosti.

termalni izvori (toplice). Voda izvire iz četiriju izvora, od njih su dva veća: Dadino vrelo i Vrelo u bari, te dva manja koji izviru uz istočnu stranu staroga bazena. Voda sadržava znatne količine sumporovodika. Ukupna izdašnost izvora je oko 85 l/s vode, temperature 31,0–33,1 °C, te su najizdašnija vrela u Hrvatskome zagorju. Prije se termalnom vodom liječilo reumatske i druge bolesti, a danas se ona uglavnom koristi u rekreacijsko-turističke svrhe. D. Gorjanović-Kramberger (1904) pretpostavljao je da se toplice nalaze na krapinskoj termalnoj liniji, ali je novim istraživanjima dokazano da su one smještene na antiklinali Cesargradske gore. Tjeme te antiklinale tone kraj Zaboka te se ponovno pojavljuje na južnim obroncima Kalnika. U Tuheljskim toplicama termalna voda izvire na presjecištu antiklinale i poprečnoga rasjeda. Istočno krilo rasjeda izdignuto je pa svi izvori izbijaju iz zdrobljenih badenskih vapnenaca, koji su okruženi nepropusnim sarmatskim laporima. Važnu ulogu u pojavi termalnih izvora imala je erozija potoka, koji se probio kroz antiklinalu i erodirao nepropusne lapore. Izdašnost izvorišta pospješuju mnogobrojne pukotine koje omogućuju vertikalno kretanje vode. Poznato je da se prilikom iskopa za prvi vanjski bazen pojavilo osam pukotina, iz kojih je izvirala termalna voda. Osim kaptiranih izvora, postoje i manja vrela, a povremeno termalna voda izbija iz različitih pukotina. U potrazi za toplijom vodom bila je 1971. u blizini termalnih izvora postavljena 150 m duboka bušotina. Najviša temperatura vode u bušotini bila je 30,1 °C, a s povećanjem dubine zapaženo je njezino blago opadanje pa je bušenje obustavljeno. Deset godina poslije u jezgru sinklinale, između Krapinskih i Tuheljskih toplica, postavljena je bušotina. Njezina ukupna dubina bila je 706 m, a termalna voda pronađena je uz granicu trijaskih dolomita i badenskih vapnenaca, na dubini od 674 m. Temperatura vode bila je ista kao u Krapinskim toplicama (oko 41 °C) pa je bušotina napuštena. Tom bušotinom dokazano je da toplija voda prispijeva iz »zagorskoga sinklinorija«, dok hladna voda pritječe iz Cesargradskoga brda, pa se u blizini termalnih vrela miješa s toplom. Tuheljske toplice dugo su vremena bile jedan od glavnih dobavljača za mulj (blato-fango), koji se ubraja među najljekovitija blata u našoj zemlji. Koristi se kod upalnih i kroničnih reumatskih, ortopedskih i ginekoloških bolesti te posttraumatskih i postoperativnih stanja.

LIT.: Zagorske toplice u prošlosti (katalog izložbe), Gornja Stubica 1997. • A. Šimunić i I. Hećimović, Geološka građa okolice tuheljskih toplica i njezino značenje za pojavu termalne vode, u: V. Poljanec (prir.), Tuhelj, Krapina–Tuhelj 2003. • V.  Bledšnajder, Medicinsko-lječilišno značenje Tuheljskih Toplica, ibid.

A. Šimunić, B. Brezinščak Bagola i V. Dugački