Turóczy

Turóczy, ugarska plemićka obitelj s posjedima od XIV. do XVII. st. u Varaždinskoj, Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji te u ugarskim županijama Pešta i Turóczy, po kojoj nose obiteljsko ime. Zahvaljujući prihodima s brojnih posjeda, ženidbenim vezama s uglednim ugarskim i hrvatskim velikaškim obiteljima (Orehovečki, Sekelj, von Puchheim, Gyulay, Rattkay, Erdődy, Dvorniković) te obnašanju različitih visokih upravnih i vojnih službi, obitelj se potkraj srednjega i početkom novoga vijeka uzdignula među najistaknutije velikaške obitelji Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva.

Prvi poznati članovi obitelji bili su Blaž I. (spominje se 1381) i njegovi sinovi Pavao (spominje se 1394–1441) i Blaž II. (spominje se 1394–1464), koji se tijekom 1410-ih bilježe kao članovi dvora hrvatsko-ugarske kraljice Barbare Celjske, s kojom dolaze u Slavoniju. Pavao je imao sinove Ladislava (spominje se 1459–64), koji se 1460-ih spominje kao kaštelan kraljevske utvrde Bečej (Becse) u županiji Torontál, i Benedikta (spominje se 1422–65), s kojim započinje uspon obitelji. Benedikt je bio omiljeni familijar zagorskoga grofa Ulrika II. Celjskoga, koji mu je u travnju 1441. osigurao položaj člana dvora kralja Ladislava V. Habsburgovca. Za banovanja Celjskih u Slavoniji obnašao je dužnost slavonskoga podbana i križevačkoga župana, a potom je bio upravitelj Varaždina. Za vjernu službu od Ulrika II. Celjskoga stekao je prije 1444. dio posjeda Komor na području Zagorske grofovije, a 1446. dobio je još i Belecgrad, a od zagrebačkoga biskupa Benedikta pribavio je 1451. selo i posjed Biškupec kraj Varaždina, pod uvjetom da on i njegovi nasljednici u slučaju potrebe služe zagrebačkomu biskupu i njegovim nasljednicima s četiri konjanika. Ženidbom s Anom Orehovečkom stekao je 1452. dio, a 1461. cijelo ludbreško vlastelinstvo, po kojem su njegovi potomci nosili plemićki pridjevak Ludbreški. Poslije Ulrikova ubojstva 1456, stupio je u službu njegove udovice Katarine Branković i potom novoga zagorskog grofa Jana Vitovca, za kojega je zadržao položaj varaždinskoga upravitelja. God. 1457. imenovan je kraljevskim rizničarom. Iako je dolaskom Matije Korvina na prijestolje 1458. bio smijenjen s dvora, već je 1461. vraćen te ga izvori potom bilježe kao člana kraljeve pratnje u nizu vojnih pohoda, među ostalima i na Bosnu u jesen i zimu 1463.

Benedikta je naslijedio sin Juraj (spominje se 1462–92), koji je od 1474. uz prekide obnašao dužnost peharnika na kraljevskome dvoru za vladavine Matije Korvina i njegova nasljednika Vladislava II. Jagelovića, a vodio je i diplomatske misije u Italiju za kralja Matije Korvina. Kako nije imao nasljednika, sve svoje posjede prepustio je nećacima Bernardu I. (spominje se 1492–1516) i Andriji (spominje se 1492–95), sinovima svojega brata Ladislava. Uz njih, Ladislav je imao kćer nepoznata imena, udanu za Veita von Puchheima. Dok o Andriji nema podataka, njegov brat Bernard I. uzdignuo se među najvažnije članove slavonskoga plemstva. Bio je medvedgradski kaštelan (? – 1493) i u nekoliko navrata slavonski podban (1493–96. i 1502–04), a karijeru je završio kao podžupan i plemićki sudac Varaždinske županije (1506–17) u službi markgrofa Jurja Brandenburškoga. U braku s Helenom Sekelj, Jakovljevom sestrom, imao je sina Ivana (1516–43), varaždinskoga velikog župana, dok je Ivan u braku s Anom Gyulay imao sinove Stjepana, Gabrijela (? – 1616) i Bernarda II., čija se kći udala za Jurja Dvorkovića. Nakon smrti ujaka Ivana Gyulayja mlađega, braća Bernard (Benko) i Gabrijel naslijedili su s bratićem Nikolom (Miklós) Istvánffyjem (1524–1615) viničko i trakošćansko vlastelinstvo. Gabrijela je naslijedila kći Sara, supruga Jurja Dobrinovića, Bernarda II. sin Ivan II., a Stjepana sin Benedikt ili Benko, koji je 1615–16. obnašao dužnost hrvatsko-dalmatinsko-slavonskoga bana. U braku sa Suzanom Rattkay imao je kćer Barbaru, suprugu grofa Wolfganga Erdődyja, te sina Nikolu (? – 1634), posljednjega muškog člana obitelji.

Poslije Nikoline smrti, sve obiteljske posjede, uključujući Belec, naslijedila je njegova majka Suzana Rattkay, udana Turóczy, potom sestra Barbara Turóczy, udana Erdődy, te naposljetku založnim pravom još i Barbara Benković od Trnovca, udana Vojković (? – između 1622. i 1644). Kako je iste godine kralj i car Ferdinand II. Habsburgovac Belec darovao Sigismundu Kegleviću i Tomi Mikuliću od Brokunovca, a 1635. potvrdio njihovu nagodbu, kojom je Sigismund Keglević prepustio Mikulićima svoju polovicu belečkoga posjeda, između nasljednika Nikole Turóczyja i Mikulića izbio je višegodišnji spor. On je dovršen nagodbom 1639. pred Čazmanskim kaptolom, po kojoj je Belec ostavljen na doživotno uživanje Suzani Rattkay, a nakon njezine smrti trebao je pripasti Mikulićima, što se ubrzo i ostvarilo.

U Hrvatskome zagorju i u rubnim zonama prema varaždinskoj Podravini držali su samostalno belečko i ludbreško vlastelinstvo te posjede Štefanec kraj Trnovca Bartolovečkoga, Tomaševec, Trnovec, Biškupec kraj Varaždina i Kelemen, a u suvlasništvu trakošćansko, viničko i donjostubičko vlastelinstvo, odnosno udjele na posjedima Lovrečan, Vratno, Plitvica, Ladanje, Greda, Novaki, Voća i Plemenita ves na području viničkoga vlastelinstva te udjele na posjedima Gornji Golubovec, Slani potok, Oroslavje, Psar, Podgorje i Kapelščak na donjostubičkome dijelu susedgradsko-stubičkoga vlastlelinstva.

LIT.: E. Laszowski, Grad Belec, Hrvatska prosvjeta, 1(1914) 1. • J. Adamček i I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976. • J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980.

K. Regan